Negdje na putu do zrelosti, izgubih sebe.
Nisam čak više ni clear flame, nema nikakvog plamena u meni,
samo nekakav plamičak, iskrica koja se danas iz nekog razloga upalila.
Izgubila sam se u rutini, nestala je 'ona stara ja',
a nastala je neka nova majka i supruga koja je većinom doma i čisti,
uči hodat svoje dijete, kuha, kuka, svađa se s dragim pa se miri s dragim,
liježe u krevet pitajući se je li sve obavila, znajući da je čeka doslovno isti dan sutra,
i dan nakon toga i dan nakon toga...
Kako se tako lako izgubiti? Kad se to desilo? Je li bilo postepeno ili preko noći?
Ne znam ni sama.
Hoću li se vatiti na staro? Ne. Ne vjerujem.
Iako mi ponekad fale dani kada mi je jedina briga bila kako mi izgledaju nokti,
kosa i hoću li proći ispit na faksu, znam da se neću vratiti.
Jer sada postavljam svoje dijete i svog muža na prvo mjesto.
No problem je u tome što sebe ne stavljam nikamo.
Ne mislim na sebe. I kad imam slobodnog vremena nemam pojma šta bi radila,
jer kao što rekoh- sve mi je rutina, a kad se ta rutina razbije,
ne znam šta bi sama sa sobom.
Eto, prvi korak: prepoznati problem- riješeno.
Drugi korak: riješiti problem- radim na tome.
Post je objavljen 24.04.2010. u 15:16 sati.