Dok nije bilo ovog bloga, znao sam s vremena na vrijeme napisati poduze pismo i poslati ga nekom od prijatelja. Blog se je "rodio" u svibnju 2004. godine u porodjanim mukama koje su ga dugo pratile. Nitko nije znao kako ce se novorodjence razvijati i da ce ovih dana slaviti sesti rodjendan. Nesiguran da ce moji tekstovi ostati zabiljezeni duze vremena, posvecivao sam ih dalje prijateljima i slao pisma. Prvi duzi tekst podijeljen u tri nastavka/posta kojeg sam napravio poslao sam kolegicama Amari T. i Snjezani R. u Split, te ga zabiljezio u boksu s desne strane. Ovih dana sam, trazeci neke stare fotografije usao u te postove i prisjetio se Noama Minca, a onda u dokumentaciji Beit-Hagalgalim nasao tekst o njemu na ivritu .Bez imalo razmisljanja ponovo objavljujem moje postove, sada u cjelini. "Mali Herkules" (tako su ga u Beit-Hagalgalim nazivali) zasluzuje da ga se ne zaboravi:
Noam Minc je umro treceg dana velikog proljetnog hamsina1) .Upravo onog petka kada sam u Akri trazeci zaklon od vjetra koji mi je susio grlo, susreo Salima, Arapina muslimanske vjere. Za Salima sam cuo od ljudi kojima je pripovjedao zgode koje su se desile, ili nisu, u ovim krajevima i obiljezavaju suzivot ljudi razlicitog porijekla. Njegovi susjedi su se zabavljali opkladama o tome je li Salim vec ispricao sve svoje price, ali ih je on uvijek iznova iznenadjivao.
Zavrcuci brk i odlazuci fildzan s vec ohladjenom kavom, od koje je otpio tko zna koji gutljaj, na stol pored nargile2) na kojoj se rumenio zar potpirivan stalnim naletima vjetra, promatrao je kako prilazim, a oci su mu igrale radosno. Zacudo, Salima taj vjetar nije odvise smetao. I dok se sva celjad krila unutar debelih kucnih zidova koristeci blagodati klima-uredjaja on je mirno sjedio uz teska drvena vrata svoje dvokatnice i cekao. Osjetio je da cu ga pogledati, a to je bio kljucni trenutak za uspostavu prvog odnosa. Poceli su pozdravi i blagoslovi sa svim bozjim imenima koje Kuran spominje, a da se ne bih mozda uvrijedio dodao je i djelove Starog Zavjeta, jer kako bi on mogao znati koje je vjere slucajni prolaznik. Dok su jos trajali pozdravi i upoznavanje, vec je tu bila njegova zena da cuje kakvu kavu ili caj volim, te se za cas vratila sa pladnjem datula, suhih kajsija i oljustenih badema.
Salim je po mom nacinu govora zakljucio da sam Zidov i ne dajuci mi previse vremena niti za pitanja niti za odgovore, zapoceo pricu o Zidovu koji vjeruje. Zivio je, kaze, tu u Akri, pored hana3) , niti pet minuta odavde, sa zenom, kcerkom i zetom u krajnjoj bijedi, a osim toga zena mu je bila slijepa, a kci koja se udala za nekog ucenika jesive4) nije mogla zanijeti. Nitko ne zna kako je sastavljao kraj s krajem i kako su se snalazili u kucanstvu, ali nitko nije mogao ni reci da su ga vjera i nada napustali. Svakog dana vidjali su ga po nekoliko puta kako skrusen koraca prema sinagogi5) gdje je satima prebirao svete knjige i posvecivao se molitvama, slaveci milostivoga Boga. Godine su prolazile, bijeda postajala sve tezom, patnja slijepe zene je rasla svakodnevno, a nema gore kazne za ortodoksnog Zidova od barka bez djece.
U medjuvremenu mi je posluzen caj od kadulje u staklenoj prozirnoj casi, dok je Salim i dalje podizao i spustao onu istu kavu sa kojem je zapoceo dan. Sa tanjurica kojega je gazdarica odlozila pored suhog voca uzeo sam dvije kocke secera i promjesao malom zlicicom, koja je sudeci po patini sto ju je oblozila lako mogla biti od srebra. Prepusten aromaticnom picu i mirisu dima kojeg je Salim otpuhivao slusao sam ne mareci za vrucinu koja je iz tijela izvlacila svu snagu i susila graske znoja istog trena kada bi se pojavile. Salim je nizao detalje o molitvama kao da je najpobozniji Zidov, a ne Musliman. I kako da takve poniznosti, skromnosti i molbe ne dodju do Stvoritelja? I kada je jednog dana odlucio nagraditi toliku privrzenost i ljubav koja mu je iskazivana svakodnevno i bez prestanka, i to od covjeka koji nije imao ama bas niti jedan razlog da bi mu bio za nesto zahvalan, Svemocni pozove andjela Gabrijela i uputi ga medju ljude s brojnim zadacima. Na kraju zapovjedi da ne zaboravi posjetiti onog jadnika sto mu je zena slijepa, a kcer jalova i da mu najavi da cemu ispuniti jednu, ali samo jednu zelju.
Gabrijel pohiti i po nalogu Svevisnjega posjeti i sirotinjsko domacinstvo u kojem treba udovoljiti jednoj zelji glave obitelji. Zavapi siromah i pocne nabrajati svoje muke. Sto mi vrijedi bogatstvo, koje ces mi dati, ako moja zena ne progleda, a kci mi ostane bez poroda; cemu da se raduje moja zena ako joj podaris vid, ali kci nastavi patiti; zasto da nas nagradis djecjim placem ako cemo nastaviti u neimastini ospisivati mojoj zeni sto se oko nje dogadja? Nemogavsi se odluciti, zamoli Gabrijela da priceka do jutra i ode sav u suzama na pocinak. Prosla je nemirna noc i nakon jutarnje molitve, Gabrijel je vec cekao cuti koju zelju treba prenijeti Svemogucem. Nemalo se je iznenadio kad je cuo vjernog Zidova kako snishodljivo ocekuje da mu u bliskoj buducnost zena vidi unuka kako lezi na hrpi novca!!!
Jos je Salim bistrim okom ispod gustih, ali ne predugackih, kao da ih je s vremena na vrijeme potkresivao, obrva promatrao kakav je efekt na me ostavio kraj njegovog kazivanja, dodajuci da je dovitljivi vjernik kasnije obitavao u nekom naselju pored Jeruzalema, gdje mu je zet bio glavni rabin6) , a zena zajedno s kcerkom drzala prodavaonicu zenskih perika7) . Prica se je smirivala, jednako kao sto je jenjavao i vjetar i vrucina popustala. Kao da je Salim htio naglasiti da sutnja prethodi, prekida ili nastavlja rijec, odjednom je zamukao, kao da se je umorio, i nijemo me pozdravio dok sam ustajao i udaljavao se zahvaljujuci na toplom napitku i slasticama koje je njegova zena iznjela pred mene. Nitko od ukucana nije izisao da me isprati, jer, zakljucio sam, da bih dosao netko me je morao ili pozvati ili primiti, a otici mogu i sam !
Zidovi pokapaju svoje mrtve istoga dana kada su umrli, a petkom to treba obaviti i prije pocetka subote pa je pokop bio zakazan za isto poslijepodne. Kupio sam si porciju svarme8) i pojeo je putem do autobusne stanice sredjujuci u glavi misli o poanti Salimove jutrosnje price koja je polako blijedila pod dojmovima o vijesti da je umro Noam M. Stigao sam na vrijeme, bas kada su na kolicima dovodili tijelo prekriveno molitvenim salom9) pred neveliku skupinu ljudi koja se bila okupila ispod nadstresnice. Dogovorili su, zbog nesnosne vrucine, da se citav ceremonijal odrzi odmah tu pored mrtvacnice, gdje se je hamsin manje osjecao. Rabin je poceo s molitvom, a muskarci su povremeno glasno odgovarali. Prisao je netko iz Noamove obitelji i kazao Kadis10) . Zatim je netko procitao pripremljeni nekrolog. Zene su plakale. Bila je i grupa mladjih ljudi. Izdvoji se jedan visoki, vec procelavi mladic u uniformi izraelske vojske i casnickim oznakama na ramenim i odlicjem heroja na poklopcu lijevog dzepa, podizuci suncane naocle na tjeme dok je prilazio mrtvom tijelu, cije dugacke konture su se nazirale ispod tkanine.
Poklonio se je mrtvacu i najavio da ce govoriti u ime svoga brata koji je vec pet godina u Detroitu u Americi, gdje radi za jednu izraelsku firmu. Dok je podizao glavu prosao je pogledom preko prisutnih. Po nacinu njegovog gledanja znao sam da lijevim okom ne vidi, a duboka brazgotina od slijepoocnice pa do preko obrve svjedocila je da je tu najvjerojatnije pogodio metak u nekom od okrsaja. Ja nikada nisam vidio Noama M, rekao je, ali su on i moj brat bili prijatelji jos iz najranijeg djetinjstva, dok se jos moglo trcati po vocnjacima telavivskih predgradja i preskakati ograde koje su ih razdvajale, bez bojazni da ce na vas naletjeti automobil. Ni vlasnici vocnjaka se nisu uplitali u te jurnjave, jer nikakvu stetu im djeca nisu pravila, osim tu i tamo pjedene narance, breskve ili banane, koja je sazrila nakon sto je sama pala na zemlju. Noam M. i moj mladji brat su se nalazili svakog dana i izmedju krosnji zurili prema moru gdje su snovali o dugackim putovanjima i kovali planove za buducnost. Vracali su se kasno. Nasa majka je odobravala ta druzenja, jer su u ucenju Noam M. i moj brat uvijek prednjacili, a ja sam imao svoju klapu. Njihovo djecastvo je bilo naivno i sretno sve dok nepoznata bolest nije prikovala Noama M. za krevet i invalidska kolica. Zajednicka lutanja i skitnje pretvorili su se u stalni bol i iscekivanje cuda. Nastavili su se vidjati i zajedno uciti u stanu Noama M. Ja sam otisao u vojsku i bio primljen na kurs za oficire. Sest mjeseci su mi prosli u ucenju i vjezbanju. Ono sto se od mene trazilo iziskivalo je vise nego sto sam mogao dati. Dolazio sam kuci svakih cetrnaest dana iscrpljen misleci da necu moci nastaviti. Deset dana prije kraja obuke, potpuna tjelesna iscrpljenost i nered u glavi doveli su me do odluke da odustanem. Nisam htio razgovarati s nikim. Jedini cilj mi je bio da se tog petka i subote odmorim, pa de se vratim i nastavim kao obicni vojnik cuvati neku ogradu ili biti neciji vozac. Moj brat me je zatekao potpuno utucenog i bez mnogo razmisljanja nazvao neki telefonski broj i pruzio mi aparat.
Stavljen pred gotov cin rekoh: «Salom11) »! «Salom...», odgovori glas s druge strane «...ovdje Noam M!». Nisam mogao odluciti sta dalje, ali slusalicu nisam odbacio, jer me je toplina glasa u kojoj je opet bilo toliko odlucnosti i sigurnosti jednostavno privlacila uza sve moje probleme koji su mi preokupirali misli i cinili da se osjecam jos umorniji. Nisam rekao nista, ali je Noam M. sasvim lezerno nastavio govoriti o nedavnoj posjeti moga brata i razgovoru kojeg su tada zapodjeli i o meni. Slusao sam i ni danas mi nije jasno kako je Noam M. neosjetno presao temu i poceo govoriti upravo o onome sto me je tistilo. O nadcovjecanskim naporima koje treba uloziti da bi se doslo do cilja, o zaboravu bola i svakog osjeta da bi se postiglo zeljeno. Poceo sam odgovarati, a onda i sam zakljucivati, traziti rjesenje, donositi odluke. Nakon pola sata vedro sam se zahvalio Noamu M. na razgovoru, spustio na veceru rijesen nastaviti zapoceto.
Sada, kada su godine prosle, stojim pored tebe, pored tvog nepomicnog tijela i trazim rijeci kako ti zahvaliti za ovo – i podize ruku do ramena pokazujuci casnicki cin -, za ovo – pokaze herojski orden -, i za drugi nas razgovor kada si me pozvao dok sam bio povezanih ociju u sobi intenzivne njege gotovo uvjeren da vise nikada necu ugledati danje svjetlo – pridigne ruku do iznad lijevog oka -. Znao si me i tada ohrabriti. Govorio si i proljecu koje se te godine budilo ranije nego li obicno u svim bojama procvjetalog cvijeca, a ja, slusajuci, nisam ni pomisljao kada si ti, Noame M. posljednji put vidio kako cvate crni iris na brdu Gilboa. Govorio si o potocima na sjeveru koji huce i supstaju otopljenje snjegove s Hermona u Ginezaretsko jezero, a meni nije padalo na um da mozda nikad tamo nisi bio. Govorio si o velikim valovima na plazi kod Cezareje koji su skoro potkopali rimski akvadukt i da vrijedi otici vidjeti kako daleko su valovi dopirali, a najbolje je ici pred vecer, jer valja vidjeti purpurni zalaz sunca. A ja se nisam sjetio da si nepokretan u svom stanu, tamo negdje u Haifi, kamo si preselio da bi bio blizi lijecnicima, odakle nisi izlazio nikamo, jer su ti i oni dolazili doma u vizite.
Hvala ti, jer, ako sam ista u zivotu postigao, ti si me bodrio u najtezim trenucima! Prenio si na mene snagu koja je tebi bila podarena i ja sam isao naprijed, savladjivao prepreke, a ti u svojoj sobi nisi mogao niti prici do prozora da bi vidio je li odista nebo purpurno kako si meni kazivao. Nastavljao si svoju sudbinu iz dana u dan cekajuci da te netko pozove telefonom, da mu savjet das, ili tek da mu prodje vrijeme, jer ti nisi trazio niti trebao nista. Eto, ja ti cak nisam stigao ni hvala reci, nego ovdje stojim oprastajuci se od tebe, a da tvoj lik nikad nisam vidio.» Mladic je nenadano zavrsio govoriti, kao sto je nenajavljen i poceo, spustio naocale i odstupio.
Netko je rekao da ce sada kolica s tijelom odvesti do rake i tko zeli moze ici i do tamo. Za kolicima se uputilo samo neoliko najblizih srodnika. Iskopana rupa je zjapila i cekala da u nju spuste tijelo. Ljudi su uhvatili mlohavo tijelo s dva kraja i lagano ga spustili dolje. Roditeljima i braci Noama M. su ostrim nozem presjekli okovratnike12) . Lopatama su nabacili zemlju na truplo. Prisao sam i na svjezu humku stavio nekoliko kamencica13) .
Vratio sam se u Akru, odakle vise nije bilo vlaka14) da me vrati kuci, pa sam potrazio taksi. Putem sam prosao ulicom u kojoj je Salim jos uvijek gologlav sjedio ne mareci tko mu je slusatelj, prosao je jos jedan dan u Izraelu, a Noam M. je dozivio tek trideset i prvu.
1) Vruci vjetar koji puse Bliskim Istokom nekoliko dana u travnju ili svibnju
doneseci nesnosnu sparinu i pustinjski vjetar.
2) . Pribor za pusenje koji se sastoji od staklene posude napunjene vodom
kroz koju se uvlaci dim od opojnih tvari koje izgaraju na zeravici
upaljenoj na vrhu posude.
3) . Prenociste za putnike i karavane. Han u Akri je poznat i po krvavim
obracunima u vrijeme krizarskih pohoda.
4) . Zidovska vjerska skola.
5) . Zidovska bogomolja.
6) . Zidovski svecenik.
7) . Vjerne Zidovke moraju pokrivati kosu ili je otsjeci i nositi periku.
8) . Jelo od sitnih komada mesa, koje se reze s velikog stojeceg raznja .
Cesto sluzi na ulici tako da se njime napuni otvorena lepinja i dodaju
razne salate.
9) . Zidovi po tradiciji mrtve pokapaju umotane u platno, a ne kako je na
Zapadu obicajeno u sanducima.
10) . Molitva koju na ispracaju pokojnika govori netko od najblizih srodnika,
obicno najstariji sin.
11) . Tradicionalni zidvoski pozdrav, a sam rijec znaci: “mir”.
12) . Po tradiciji zidovi izrazavaju zalost za pokojnikom kidanjem okovratnika.
13) . Pocast se zidovskim grobovima iskazuje na nacin da se na njih odlazu
kamenja.
14) . Subotom vlakovi u Izraelu ne voze.
Post je objavljen 25.04.2010. u 03:41 sati.