(najbolje izađe kad slakšaš, kad uništiš psihički horror vacui)
kao da pišem pismo prijateljici u kanadu (nemam ju ondje pa sam zakinuta za privilegiju pisanja takvih pisama, ne znam za vas)
mislim da ću se pokopat i ukopat ako opet nekako, bilo kako ponovim da je to do ovog proljeća. proletja!
(proletje, primavera, najbolja je jesen ali dajem malo mjesta i ovom zelenkastom i razvikano srećnom dobu, nisam ti još povjerovala ali imaš mjesto barem)
ako je do ovog proljeća, voljela bi još jednu večernju vatricu, da imam super vizualnu sliku. i toplinu! i miris! ali uvijek može bez. može bez svega.
meni je sve čudno, općenito.
to s mijenjanjem je malo preforsirano za visinske sveobuhvatne rečenice, ali djeluje lokalno a osjećam kao nešto što je čak pomalo element spajanja ovih dana.
svako sa svojim svetačkim atributom, sredstvom mučenja, osobnim ludilom, oštećenjem, procesom, zahvatom na sebi, tajnim napretkom koji samo drugi, koji tajno napreduje, osjeća.
to je to što ja osjećam ovog proljeća.
posve čudni tajni napredak i neku lastavičju ljubav.
postajem odrešitija, onako osobno i bez pokornosti. to je ono što tiho nadrastaš.
nekad malo preglasno nadrastaš ono što moraš reći da bi čuli, to je glupo ali i to učim.
pobrisala sam facebook, više ne znam da se izlazi vikendom, očuđavanje je zahvatilo i TU stranu, naravno da izađem ali nema nema glorifikacije negdje je nestala negdje je nestala (marta, čovječe, šta bi mi ti sad rekla, znaš kako sam sravnila večeri, dobivam alergijske reakcije kad se dese one regularne jer su stare i ispražnjene od značenja!).
KRENULA sam vikendom na periferiju grada, u neku točku koja nikome nije nikakav faktor, neću upoznati neke filmske ljude koji će me voditi na filmska mjesta, neću upoznati nikog osim djevojke koja je baš okej prema meni, gospođe koja ne piški čitav dan jer nema posao pa može ostati s psima dvanaest sati, gospođe koja radi u susjednoj mi trgovini pa raznježeno priča o unučićima i psima koji se jako zaprljaju kada ih prošeće po šumici pokraj skloništa. neću ondje proširiti svoje kulturne vidike, naći posao, partnera, blistavog sugovornika, odem bez koristi, umorim se, hodam po blatu, usne mi se jako osuše, psi jako smrde, nitko me ne vidi, čudno je ali mi je sada teško zaboraviti podnevni vlak i taj čudni čudni osjećaj, i to čudno čudno mjesto (ništa nije čudno, na koncu) na kojem sam baš jako izvučena iz svog uobičajenog konteksta i nikako ga ne znam smjestiti, ali sam si nekako prirodna i teško je zaboraviti, i ne vodi me nikuda, samo idem, samo malo pomažem, baš nikuda.
kako je čudno trošiti se na tako nešta izolirano, bez otvaranja novih mogućnosti, ništa se neće dogoditi osim onog što se događa, tako nešta izolirano, kao odrezati si jedan dan tjedno, odrezati ga i staviti u duboki hladnjak, ne, odnjeti ga na visoko sunčano brdo gdje nema nikog, ali on ipak ima život.
mislim, ima neki.
(sreća je između ušiju prije nego zaspiš!)
na radionici za djembe sam prilično zatvorena. nikad nisam bila nepristupačna, ali nekako otežam utorkom navečer, treba mi malo da se uštimam na normalnu frekvenciju načina govora, načina pokreta, načina odgovora, načina trzanja, ali, ali, sve je to dio te tajne, i jako je dobro, ja sam ondje dobro i na kapaljku dajem sve, ali sam vjerna.
čini mi se u sklopu svega što lejtli vijori tu negdje okolo naokolo i unutra da nekako nema teorije da ne idem glavom kroz zid, kad sam u pitanju ja.
nemam ja vremena bit normalna. nemam ja vremena za ne potrudit se. nemam ja vremena za poštivat FORMALNOSTI, JA NEMAM VREMENA ZA TO
zanima me što se događa na sudaru tvoje dimenzije, srčane, zdravorazumske, i onoga gdje ona ne stane, što se MORA dogoditi i koliko možeš podnjeti objektivni poraz, imam li vremena za bojati se objektivnog poraza, nemam pojma.
afrika se zažarila, slonovi kloparaju, ja se došaptavam sa svojim strahom, kao da si dodajemo krznenu lopticu, prepuštamo si mjesto, ma ne ne samo vi sjednite, ajde malo ti uživaj pa ću ja, ajde lega sad me pusti ja sam ovdje gospodar svojih
svega svojeg
ti si mi samo prijatelj
koncerti se mogu odslušati na razne načine, može se jako razno smijati kada jarak recitira jao jao oh oh, može se uvijek protiv sebe otići na taj podnevni vlak pa skužiti da ništa nije protiv sebe, može se pisati bar malo bolje, može se biti umoran, umoran, umoran, neumoran, neumoran, može se odjebati smetnje, antropomorfne smetnje, može im se nasmješiti i maknuti ih.
uopće se ne želim u kuli bjelokosnoj, sigurnih kava, papirnatog u novčaniku, slobodnog vikenda, ne želim se u kuli motorički obavljanih večeri, u kuli glazbe koja ne dimenzionira već samo izgovara umjesto mene da ja ne bi morala, ne želim se poznata, ne želim se neiscrpljena, nečeznutljiva, ne želim se gledati kako sam DORASLA svima vama
(„daj da propadnem, doticala sam se njihovog znanja“)
ni 'radije ne', ni u gomili slika, ni u gomili gomila,
samo se želim ogoljenu, zemljanu, rasplakanu, jaku poput zemlje, ogoljenu poput jačine, ako kažem onda i mislim, ako ne dovršavam onda mislim nedovršeno (SAMO SE TAKO MOŽE MISLITI, BOŽEMILI), ako šutim onda mi se zbilja, zbilja šuti
osim kad strahu prepustim sjedalo ali me onda drugi nasmiju (genijalci su svuda oko nas), izvuku puno humora iz mene, sjaje mi oči, ili tako ili platonski volim volim te.
meni je sve čudno.
još malo će i moj bikovski dvadeset prvi, zamumljat ću si u bradu i pošteno zahihotat, sve će vjerojatno biti okej
Post je objavljen 23.04.2010. u 21:22 sati.