Moj duh neizmjerno teži krajnostima. Što god da poželi da ga obuzme, što god on poželi obuhvatiti, to mora biti neko krajnje stanje, neko krajnje osjećanje, neki krajnji poriv. Razlog tomu je, kako se čini, taj što on želi biti krajnje ispunjen; on ne podnosi neku umjerenost ili pak prazninu – one su mu u potpunosti strane. On kao da bježi od svoje sredine, kao da želi naći od nje najudaljeniju točku; on traži svoje granice i kad ih nađe, tad ih probija jer ih ne može podnijeti.
Nisu li to sve samo manifestacije imanentog poriva duha da on konstantno nadilazi samoga sebe? Može li to uopće biti išta drugo? Promatram ga kao dijete koje jest moje, ali je ipak biće za sebe i igra igru čiji smisao ja mogu tek povremeno zahvatiti.
Krajnostima kao da želi ustanoviti samog sebe: on ih probavlja te luči u obliku koji ni on sam ne može predvidjeti, kao neku žuč koja je svaki put drukčija. Tad ju gleda, ustanovljuje što je od te žuči njegovo, što je on unio u tu krajnost, te čim to ustanovi, traži sljedeću. Što više krajnosti probavi, to će više materijala imati za koje će moći reći: “to sam ja!”
Ali, što to čujem? Nije li to samo rječnik razuma koji hoće da sve razabere? Koji u apsolutnom razabiranju vidi svoj cilj i svoje oslobođenje? Njegovo oslobođenje je tek puka iluzija utoliko što je njegov cilj neostvariv. No on još uvijek unatoč tomu (uprkos tomu!) ostaje cilj.
To je čovjekov usud: da razum hoće da razabere duh i ustanovi ga; da se razum i duh vječno miješaju, pri čemu prvi hoće vladati, a drugi se tomu opire. U njihovoj suprotnosti, oni donose jednu novu nadređenu suprotnost: oni su na ontološkoj razini tako kontrarni, a ipak, po svojim porivima i čežnjama, tako istovjetni. Oboje skromno žele sasvim običnu stvar: svijet – razum ga želi u kategorijama, izvan sebe, dok ga duh želi čistog, u sebi i sa sobom.
Kako je moguće uopće sanjati o nekom miru uz takav vječni sukob čije sam sâm bojište? Pomirenje je tek čežnja za istim onim objektom želje obaju boraca; ona je čežnja za svijetom. A svijet nit se opire, nit se predaje, nit mu je svejedno. On niti jest, niti nije. On kao da želi da mu se nešto pripiše, pridoda, ali on ne želi ništa. On ništi sve čovjekovo, ali opet, on ne radi niti to. On niti je nešto, niti je ništa. On je na čovjeka i sve čovjekovo imun – ali eto, nije ni to. I tako ad infinitum.
Post je objavljen 23.04.2010. u 01:56 sati.