U životu je jako bitno biti diplomatičan.
Ono kad te baba pita:
Ali su se mama i tata posvađali'
Ne znam.
A vidi moga diplomate!
Tako sam ja u ranoj dobi spoznala da je jako dobro bit babin i općenito svačiji (a najbolje svoj) diplomat. Također sam spoznala da to znači i ne odgovoriti na postavljeno pitanje. Kasnije mi je to sve zlata vrijedilo.
Samo što bi onda izostajali oduševljeni usklici "moj diplomat".
Jesi sinoć pila?
Nisam, samo jedno pivo...
Zašto ti je onda bokal vode kraj kreveta?
Jela sam topli kad smo se vraćali doma. (Od pršuta i kulena).
Sada kad sam već velika znam da je stvarno odlično biti diplomat i to onaj pravi.
Recimo na primjer primjera Neven Jurica.
On je to zanimanje doveo do savršenstva. Obavljao je svoju dužnost u Americi. To je ona zemlja di dica idu cili
život u školu i završe fakultet pa dođe Hrvat iz 7 razreda i zna više od njih.
"Ma on ti je ovde prolazija s dva, iša mi je s bratom u razred, a tamo je rastura u školi."
Odma prođe s pet i vrati se u Domovinu pun utisaka iz tuđine.
Pa se mi svi onda naslađujemo kako su oni glupi, a mi pametni.
Uglavnom, Neven je imao jako težak zadatak preko bare. Naime, morao je pridobiti pažnju Amera i svrnuti njihov milosrdni pogled na našu jadnu stvarnost. Pa da mi i oni sklopimo vječno prijateljstvo, neobično, poput onoga tigra i kokoši,ali iskreno poput onog iz pjesme Prijatelji često mislim na vas
Onda bi oni nama pomagali u svemu: da dobijemo kredite, da nas prime u Europu, da nas dušmani ne napadaju, rekli bi sucima iz Haaga da nemamo topničke dnevnike (ni topove), da nam pojeftini struja, da McDonalds kupuje kravetinu od Todorića... Svakako bi poboljšali naš ugled u svijetu i svi bi znali da postoji jedan raj na zemlji gdje vječno sunce sja i more se plavi, a ljudi su uvijek nasmijani.
Ali kad je Neven stupio na dužnost, vrlo brzo je shvatio da ga nitko ne primjećuje. Svi su zaobilazili Hrvatsku ambasadu, osim one dosadne Branke Slavice koja bi se svaki dan isprid nje snimala za hateve i popravljala onu bubu u uhu.
Jednog dana gledajući kroz prozor Slavicu, rekao je tiho u sebi: "Život je jedno, a papiri nešto posve drugo" i uzeo stvar u svoje ruke.
"Marice, ujutro iden u sinagogu, aj skokni do dućana i kupi par srebrnih svijećnjaka"
Sutra se sa svojim pomoćnicima, odličnim dečkima, inače rođacima Miomira Žužula pojavio ispred ulaska u sinagogu. Dok se rabin spuštao stepenicama sa srdačnim osmijehom dobrodošlice, oni su iz portapaka
izvadili dvije kutije.
Evo rabine Ezekijele, somting for ju. Litl gift from us.For kendls. In jor črč.
Rabin se malo zasramio i zbunio, te ih proveo sinagogom i pozvao na čaj u svoj ured.
Neven je tiho došapnuo pomoćnicima "Da čaj. Pizda. Vidit će on šta su maniri"
Vi vud lajk tu invajt ju tu diner, ju no vi ar lot alajk. Vor in Kroejša, vor in Izrael.
Long tajm ago vi vr enemis, bat nau vi ar frends. Ivo Goldstein, ju nou him? Lots of tajms on hateve. Grejt men. Olso đuiš.
Kasnije su se zaredali posjeti drugim veleposlanicima, a Hrvat u goste nikad ne ide praznih ruku.
U Domovini to je litra soka za razvodnit, šećer u kocki i dvi cigle Franckove kave.
Amerika je druga priča, ljudi su finiji, a time i pokloni.
Kineski veleposlanik i dan danas salvete drži u setu koji mu je poklonio naš veleposlanik.
Marice, po čemu su ono poznati Kinezi?
Pa...ono Ima ih ko Kineza... riža...i čajna šopovi.
Ma ne to! Nešto profinjenije!
Nakon što je uguglala: KINEZI, POZNATO Marici se otvorila stranica Wikipedije i slijedećim je redosljedom glasno i izražajno pročitala šefu:
kristal,svila, lak, žad,bambus,lončarstvo.
A tako je! Čing, Ming,Tutankamon, vaze!
Bravo, Marice, vridiš svakog dolara iz džepa poreznih obveznika.
Slušaj, da ne ispadnemo tukci, nemoj mu uzimat pizdarije za čaj toga sigurno ima, ni rižu, uvridit će se, nego nešto drugo,profinjenije, ali isto da je od porculana.
I danas dok se na sudu prisjećao hladnog prosinca u bijelom Washingtonu, tiho je sucu Turudiću objašnjavao:
“ Ali, nisu to bili obični stalci , nego porculanski, cijeli set u obliku ptice”
mislio je na Maricu i njen kaput kojeg su zajedno izabrali i na duge šetnje i na njezino nespretno javljanje na telefon(dis iz miomirs žužuls ofis, sori, sori nevens ofis) i na rabina koji je svijećnjake zaboravio stavit u sinagogu ili ih je odnio onim svojim Masonima, i na zlatne manžete,
mislio je i na Domovinu kojoj je toliko toga dao i želio da ona bude netko u ovom svijetu.
Ali život nije onaj film sa Đulijom Roberts koju Ričard Gir na kraju oženi i od kurve učini poštenu ženu.
Post je objavljen 22.04.2010. u 00:50 sati.