Pregled posta

O Tijelu Kristovu

Jedna od najprjepornijih katoličkih doktrina je ona o Tijelu Kristovu. Katolici vjeruju da u sakramentu euharistije, tj. kod pričesti, po uzoru na Isusovu posljednju večeru primaju njegovo Tijelo i Krv. S aspekta današnje kulture takvo je vjerovanje u najmanju ruku neobično. Zato je zadaća katoličkih teologa da, kao što su to činili već evanđelisti (o čemu je bilo riječi ovdje), svojim suvremenicima na razumljiv način približe kršćansko vjerovanje.

Tog pothvata se između ostalih primio veliki koncilski teolog Edward Schillebeeckx (o čijem životu i djelu je bilo govora ovdje), koji je 1968. g. objavio svoje antologijsko djelo "Euharistija" (u cijelosti je na engleskom dostupno preko usluge Google knjige). Prema ustaljenim katoličkim pravilima djelo je izdano s nihil obstatom (potvrdom crkvenog cenzora o tome kako djelo ne sadrži ništa štetno za vjeru ili moral) i imprimaturom (dopuštenjem biskupa za izdavanje).


Edward Schillebeeckx (1914.-2009.)

Schillebeeckx je jasno uočio zašto je današnjim ljudima teško shvatljiv koncept Tijela Kristova. Razlog je u tome što je on u nauku Crkve baziran na konceptu supstancije (unutarnje bîti koja izvana nije primjetljiva) i akcidensa (onoga što je izvana primjetljivo), koji koncept je skolastička teologija preuzela iz aristotelovske filozofije. Naime, na Tridentskom saboru je u 16. st. Crkva utvrdila i dogmatizirala vjerovanje da se u misi po svećenikovim riječima kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Događa se transupstancijacija (pretvorba) kod koje se fizičko-kemijski sastav kruha i vina ne mijenja, ali dolazi do unutarnje promjene tako po njima Krist postaje realno prisutan. Pretvorba se dakle događa u unutarnjoj bîti (supstanci), a ne u vanjskom izgledu (akcidensu). Takav koncept shvaćanja stvarnosti kroz supstancu i akcidense današnjem čovjeku nije blizak i jednostavno razumljiv. Dapače, kako naglašava Karl Rahner u svojoj "Enciklopediji teologije", današnja fizika se razlikuje od aristoteolovske i u nekim segmentima je nepomirljiva s njom. Danas znamo da subatomske čestice formiraju atome, oni se grupiraju u molekule, koje pak sačinjavaju između ostalog i kruh i vino. Stoga bi danas morali govoriti o beskonačnom broju transupstancijacija na razini atoma ili molekula, dok se taj problem nije javljao u aristotelovskoj fizici gdje su kruh i vino činili jednu nedjeljivu cjelinu.

No, činjenicu Kristove prisutnosti u sakramentu euharistije katolici niti nisu zauvijek dužni prihvaćati isključivo unutar okvira aristotelovske filozofije. Joseph Ratzinger ("Das Problem der Transsubstatiation und die Frage nach dem Sinn der Eucharistie") ističe kako transusptancijacija nije jedina i najvažnija doktrina euharistijske teologije. Shodno tome i Schillebeeckx navodi kako srednjovjekovna interpretacija nije predstavljala problem za srednjovjekovne teologe, ali predstavlja za nas danas koji živimo u drugačijem svijetu ideja. Kao što su tridentski teolozi slijedili tijek povijesti i svoje vjerovanje izražavali kroz ideje svoga vremena, tako i mi danas ne možemo dopustiti da katolička vjera ostane izvan povijesnog napretka. Vjera naime, a posebno kršćanska, po svojoj prirodi mora biti živa, a ne samo okupirana spomenicima i dokumentima, jer tada nema veze s Božjim djelom spasenja koje nam je otkriveno u povijesti.

Schillebeeckx ipak ne pristupa tradicionalnom nauku Crkve subjektivno i brzopleto, već hermeneutički preispituje razvoj tog nauka. Kao dominikanac detaljno je studirao Tomu Akvinskog, pa tako ističe kako je i prije Tridentskog sabora bilo sporenja oko značenja Tijela Kristova. Tako su u 13. st. Albert Veliki, Bonaventura i Toma kritizirali pretjerano senzualističko shvaćanje koje je dominiralo u Crkvi, a prema kojem je Isus npr. stvarno krvario kada bi se netko nedostojno pričestio ili je bio limitiran svetohraništem u kojem su hostije spremljene, ili da je bio gnječen zubima primatelja pričesti. Posebno su ta trojica teologa šokirali pobožnu srednjovjekovnu vjeru kad su kritizirali Rimsku sinodu iz 1059. koja je po Bonaventurinom mišljenju bila "pretjerano formulirana", dok je Toma protivno njoj tvrdio da "Krista ne jedemo i žvačemo u njegovoj tjelesnosti, nego u sakramentalnom obliku". Schillebeeckx pronalazi da su tu Toma i Bonaventura zapravo demitologizirali raniji senzualistički koncept Tijela Kristova u svjetlu svojeg, tada novootkrivenog, aristotelovskog načina mišljenja.



Nakon tih sporenja uslijedila su ona s protestantima. Tridentski sabor je nakon reformacije donio Dekret o sakramentu euharistije, koji je imao za primarni cilj osudu protestantskih teza o Tijelu Kristovu. Schillebeeckx do tog uvida dolazi analizirajući pripremne prijedloge saborskih dokumenata. Teolozi su ondje predložili dvije teze koje je trebalo osuditi – prva je Zwiglijeva (na kraju osuđena u 1. kanonu Dekreta o euharistiji iz 1551., koji glasi: "Tko niječe da se u presvetom sakramentu euharistije uistinu, stvarno i bitno nalazi tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, zajedno s dušom i božanstvom, pa dosljedno čitav Krist, nego kaže da je Krist u tom sakramentu kao u znaku ili u slici ili u snazi, neka bude kažnjen anatemom"), a druga Lutherova (osuđena u 2. kanonu koji glasi: "Tko kaže da u presvetom sakramentu euharistije ostaje supstancija kruha i vina zajedno s tijelom i krvlju Gospodina našega Isusa Krista, i niječe onu čudesnu i jedinstvenu pretvorbu čitave supstancije kruha u tijelo i čitave supstancije vina u krv, zadržavši ipak prilike kruha i vina, koju pak pretvorbu Katolička crkva vrlo prikladno naziva transupstancijacija, neka bude kažnjen anatemom").

Dakle, Tridentski sabor je u dva ključna kanona o euharistiji osudio dva temeljna protestantska gledišta na euharistiju. To da je Sabor imao za namjeru isključivo oponiranje reformatorima, a ne rješavanje nesuglasica između katoličkih teologa, eksplicitno je uostalom kazao i biskup Cornelio Musso, koji je bio zadužen za uređivanje kanona. Zbog takve protureformacijske naravi tridenstke teologije o sakramentima se nakon toga u Katoličkoj crkvi sve manje govorilo kao o znakovima (što je vjerovanje zajedničko katolicima i protestantima, jer su i za katolike sakramenti po definiciji znakovi Božje milosti), a sve se više naglašavala njihova fizička stvarnost nasuprot sakramentalnoj stvarnosti.

Riječ je dakle o onom pomicanju naglaska pod utjecajem povijesnih okolnosti, koje je tako karakteristično ne samo za kršćanstvo, već i za druge religije. Redovito se tu radi o negativnim pojavama kod kojih se postupno iz vida izgubio izvorni značaj otajstva. Tako se npr. u katoličanstvu kod mise naglasak od slavlja preusmjerio na dužnost neispunjavanje koje predstavlja smrtni grijeh. Ili, kod odricanja od mesa petkom se naglasak od izvornog odricanja od luksuzne namirnice kod dijela tradicionalnih kršćana preusmjerio na uživanje u nemrsnim delikatesama.

Tako i kod euharistije, u ranoj skolastici naglasak još nije bio na Kristovoj prisutnosti u euharistiji, već na jedinstvu svih vjernika baziranom na euharistijskom zajedništvu s Kristom. Toma Akvinski je također izričito tvrdio da je spasenjska snaga sakramenta euharistije u stvarnoj prisutnosti Krista u zajednici vjernika. Iz novozavjetnih pak spisa otkrivamo kako tada naglasak tamo uopće nije bio na tumačenju nego samo na slavljenju i doživljavanju Euharistije. Tamo se uopće ne objašnjava kako dolazi do promjene naravi posvećenog kruha. No, Kristova prisutnost je u Bibliji smještena prvenstveno u zajednicu, a tako je bilo i u prvim kršćanskim stoljećima, gdje je socijalna i zajedničarska priroda euharistije nastavila imati primat nad individualnim čašćenjem Tijela Kristova. To jasno pokazuje npr. citat sv. Ivana Zlatoustog iz 400. godine: "Želite li častiti Kristovo tijelo? Onda ga ne častite ovdje u crkvi u raskošnim haljinama dok ga zanemarujete vani gdje je smrznut i gol… Prvo ga nahranite kada je gladan, a onda iskoristite što vam ostane da ukrasite njegov stol" ("Propovijedi o Matejevom evanđelju"). U kasnijem periodu se pak sve veći naglasak stavlja na objektivnu činjenicu Kristove prisutnosti u kruhu, pa se tako vremenom čak stvorila praksa po kojoj su vjernici iz strahopoštovanja pričesti pristupali tek nekoliko puta godišnje.

Imajući u vidu te spoznaje Schillebeeckx ističe kako je izvorni smisao euharistijskog sakramenta Kristovo samodarivanje vjernicima. "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje se za vas predaje", kaže Isus, koji je ustrajući na svom nauku i putu nenasilja položio svoj život u Očeve ruke. Tako i mi, primajući Kristovo tijelo, i time primajući udio u Kristovom životu, s Kristom polažemo svoje živote u Očeve ruke, u službi ljudima u svijetu. Kao što je Isus na posljednjoj večeri razdijelio kruh, što je bila gesta koja je simbolizirala njegov cijeli život u kojem se davao drugima, i mi smo pozvani svoj život ne trošiti u egoizmu već dijeliti. Tako i evanđelisti spominju kako su učenici Isusa prvo prepoznali u lomljenu kruha. Ta gesta dijeljenja bila im je osnovna uspomena na njega.

Kruh i vino, kao temeljna hrana i piće, postaju nositelji Kristova samodarivanja. Na taj način uskrsli Isus posvjedočuje svoju blizinu, a mi u njemu prepoznajemo svoj duhovni temelj, duhovnu hranu. Iako je Krist općenito prisutan u zajednici vjernika koja ga nasljeduje, kroz pričest nam se on nudi na jedan specifičan, intimniji i individualan način - u objedu, koji je za Židove predstavljao simbol zajedništva. I kao što se Krist daruje vjernicima, tako se kroz isti znak kruha i vina oni daruju njemu, posvećujući svoj život njegovu nasljedovanju. Time je ostvareno jedinstvo Krista i Crkve. Tako se, naglašava Schillebeeckx, i kroz cijelu patrističku i skolastičku tradiciju o euharistiji govorilo upravo o "sakramentu jedinstva Krista s Crkvom".

Posadašnjujući shvaćanje transupstancijacije (promjene supstance) Schillebeeckx uvodi dodatni pojam transignifikacije. Naime, kod euharistije je riječ o promjeni značenjske funkcije kruha i vina. Izvorno značenje kruha i vina se kroz riječi posvete mijenja tako da oni postaju znakovi kroz koje i u kojima se događa ponuda Kristova darivanja samog sebe Crkvi. Pojam "znak" za Schillebeeckxa ovdje ne podrazumijeva nešto čemu nedostaje pravi sadržaj i što samo ukazuje na nešto što nije prisutno. Nasuprot tome, "znak" se odnosi na jasnu stvarnost, on izražava stvarnost koja je u njemu. U euharistiji kruh i vino tako postaju znakovi koji realiziraju ponudu Kristove prisutnosti. Da bi mogli biti znakovi oni moraju zadržati svoja fizička svojstva, ali u najdubljem nivou stvarnosti oni su Tijelo i Krv Kristova. Kao što kruh i vino i inače mogu imati značenje drugo od obične prehrane kojom se zadovoljavaju biološke potrebe (mogu npr. biti izraz bratske solidarnosti, znak zaključenja sporazuma ili sklapanja prijateljstva), tako za vjernika oni postaju znakovi Krista, uz razliku što Kristova ponuda ovdje prethodi toj ljudskoj promjeni značenja.



Kristova samodarivanje nije konačno usmjereno na kruh i vino nego na vjernike. No, budući da Krist nudi svoju prisutnost u kruhu i vinu ta ponuda naravno prethodi individualnom prihvaćanju te prisutnosti i nije njen rezultat. To ostaje ponuđena stvarnost iako na nju ne odgovorimo. Moje nevjerovanje ne može poništiti realnost Kristove stvarne poruke i realnost Kristova ostanka u Crkvi. No, s druge strane, euharistijska stvarna prisutnost također uključuje reciprocitet i potpuno je ostvarena samo kada je euharistijskom događaju dan pristanak u vjeri. Dakle, euharistijska prisutnost ne ovisi o vjeri pojedinca, ali o sakramentalnoj ponudi ne možemo misliti odvojeno od zajednice vjernika, tj. Crkve.

Ako o posvećenom kruhu pak razmišljamo posve objektivizirajuće, te ako on bude odvojen od vjere i od Crkve, tada ga postaje nemoguće doživjeti i on postaje besadržajan. Tu nedostaje onaj reciprocitet kada se u hostiji i Crkva daruje Kristu. Iako je Kristova stvarna prisutnost neovisna o vjeri pojedinaca, euharistijska liturgija je ipak ono mjesto koje utemeljuje smisao i značaj euharistijskog kruha i vina, te se njih ne može utvrditi izvan liturgijskih obreda. Kada se bilo što nemilo dogodi posvećenoj hostiji, a s tim događajem nije povezan vjernik, taj događaj nema sakralnog značenja. Schillebeeckx kao primjer navodi slučaj kada bi miš izgrizao dio hostije - oko toga se ne bi imali razloga uzbuđivati budući da nivo stvarnosti koji se tiče euharistije može dosegnuti jedino vjernik. Isto vrijedi u slučaju krađe i drugih obeščašćivanja hostije. Naravno, vjernik će se iz poštovanja ipak truditi spriječiti takve incidente.

Ovi Schillebeeckxovi nalazi nam omogućuju ponovno otkrivanje izvornog smisla euharistijskog sakramenta i prevladavanje krize njegova razumijevanja, a uz očuvanje tradicionalne doktrine o Isusovoj stvarnoj prisutnosti u hostiji. Pokazao je kako svrha Kristove prisutnosti u kruhu i vinu nije sama ta prisutnost nego njezino djelovanje na ljude. Crkvi je time omogućeno da se trgne iz pozicije u kojoj se ljude sakramentalizira umjesto da ih se evangelizira, kako je u jednoj prilici istakao kardinal Walter Kasper. Ostaje nam nada da će ta prilika biti prepoznata i ostvarena.


Post je objavljen 21.04.2010. u 18:28 sati.