Pregled posta

LA ILLAHE ILLELAH SELLAM ALEJKUM

Merhaba!

Još prije dvije godine, odmah po Mujinom povratku iz Pakistana, pao je dogovor da odemo zajedno u Istanbul. Kupili smo karte i nakon Uskrsa potrpali stvari u mali ruksak te se vinuli nad oblake. Let je bio vrlo ugodan, čak i meni koja sam aviobojazna. Brodom nije frka (osim što je dosadno), znam plivat, a bome letjet baš i ne znam. No, kako god bilo, ja se uvijek, unatoč strahu, odlučim za putovanje avionom. Ovaj put sam i u avionskom obroku uživala, što je zapravo malo smiješno. Jer avionski obrok je ipak samo avionski obrok pa da je ne znam kakav, a još kad ga jedeš onim plastičnim priborom to mi je gore nego da je bez bešteka. A stvarno bezveze jer to je bio neki sendvič, salata i pjena od čokolade, međutim ja bih tada i prste polizala.
Iz sunčanog Zagreba sletjeli smo u lagano kišovitu Tursku. Stjuardese nisam pod milim bogom ništa razumjela dok pričaju engleski jer melodija njihovog engleskoga identična je melodiji turskog. Na turskom sam razumjela nešto više, vjerojatno zato jer smo bili u nešto dužoj povijesnoj vezi. Slijećemo na aerodrom Atatürk.

Prema Sultanahmetu gdje se nalazi i naš hotel odlazimo RLTom (Light Rail Transit) i tramvajem kako bismo odmah dobili dojam o veličini grada.

Smještamo se u unaprijed rezerviranom hotelu Med Cezir u kojem je Mujo već prije nekoliko dana boravio (čekajući let za Pakistan). Sobica broj 4 na drugom katu, skučena ali zgodna, kupaonica zajednička (nismo se ni jednom ni sa kime sudarili, a ni čekali pred vratima, vjerojatno zato jer su samo dvije sobe na katu, a i gosti susjedne sobe su samo turisti). Smještaj je, dakle, odličan, imamo i terasu koju nažalost nećemo moći koristit jer je previše hladno, ali to nas neće spriječiti da s nje bacimo pogled na plavu džamiju i na Aja Sofiju.

Ostavljamo stvari i odlazimo u večernji obilazak. Kišica sipi, povremeno otvaramo mali sklopivi kišobran u srebrno ljubičastoj boji kupljen u nekom kineskom dućanu u Zagrebu, ali onda odustajemo i navlačimo kapuljače. Pješačimo do Galata mosta koje u svom podnožju nudi niz restorana koji svojim ambijentom sami vabe goste. Na samom mostu stoje ribiči koji love i danju i po mrklom mraku. Popeli smo se do Galata kule gdje je unatoč noći i kiši prava vreva. Na prvi pogled grad ne djeluje istočnjački, više srednjeeuropski.
Večeramo u restoranu Boncuk, uspinjemo se drvanim stubama na drugi kat, i to uspinjanje uskim stubama podsjetio me na Inat kuću u Sarajevu. Mujo tamani janjeće ćevape, ja se odlučujem za janjetinu s povrćem. Okrijepimo se i čašom vina te točenim pivom, svatko prema svojoj želji i potrebi.
U zadnji tren stižemo na uspinjaču za povratak jer Tunel se zatvara u 10:45. Vraćamo se tramvajem prema našoj četvrti. Prije hotela još malo šetuckamo i kupujemo dvije baklave s pistacijem da si malo zasladimo prije počinka.
Kiša se dobro ispadala dok smo mi mirno spavali. Istina, iz ugodnog sna, negdje u osvit zore, prenulo me zavijanje mujezina. Samo što me nije katapultiralo iz kreveta! Od kad sam posljednji put spavala u Sarajevu na to sam potpuno zaboravila, a bome je ovaj bio i bliže, i kladila bih se da su zvučnici na minaretima desetak put jači od onih u Bosni. Nakon toga se nisam uspjela vratit u san onako u potpunosti, bilo je to neko roštiljanje u očekivanju vremena za doručak. Klasičan turski doručak obogaćen malim slatkim europskim dodatkom ; tvrdo kuhano jaje, ploška sira, paradajz, krastavac i crne masline te četvrtina naranče s korom, sirni namaz, maslac, pekmez i med. I kruh, naravno. Pa tko što voli nek' izvoli. Od napitaka čaj ili kava.
Po izlasku na „teren“ kiša je još malo padala, kakvih sat do dva, a onda je nebo presahnulo. Bilo je hladno i vjetrovito. Da smo išli u veljači vjerojatno ne bismo bili ništa deblje obučeni. Nabili smo kape na glave, a povremeno i kapuljače. Glavu smo uvukli u ramena, s umišljajem da nam bude toplije, i krenuli u osvajanje Istanbula.
Arasta Bazaar



Pusta ulica, pusti dućani, pretpostavljam da je još prerano i prehladno za navalu turista koji vjerojatno još uvijek u svojim sobama biraju zimsku odjeću ili peru zube poslije turskog doručka. Meni osobno se dopao dućkas s kapama od sirove bojane vune, no niti sam ušla u njega, niti probala koju kapu, a još manje je kupila. Iako sam pravi fan raznih pokrivala za glavu, uključujući i kacigu!

Pogledali smo pažnje vrijedan Muzej mozaika u kojem su predivni mozaici koji prikazuju magarce, tigrove, lovce i pejzaž, s opisom radova na restauraciji.

Sljedeća destinacija je bila Basilica Cistern.



Davne 532 izgradio ju je Justinijan, vjerojatno na temeljima neke prijašnje cisterne. Dugačka je 143 metra, njen krov podupire 336 stupova poredanih u 12 redova, a mogla je skladištiti 80000 kubika vode koja je dopremana iz 20 km udaljenog rezervoara u blizini Crnog mora. Postoji još šest manjih cisterni koje su opskrbljivale grad kad bi bio pod opsadom i kad bi neprijatelj presjekao dotok vode ili je zatrovao. Temperatura Cisterne je vjerojatno bila nešto viša nego vani, ali za vrućih ljetnih dana ulazak u Cisternu može biti pravi spas. Pri samom ulazu postoji i kafić koji nudi okrjepu u vidu čajeva, kave i bezalkoholnih napitaka. S krova tu i tamo kapa voda, a stupovi stoje u vodi u kojoj plivaju prilično velike ribe. Velika atrakcija su Meduzine glave koje nose dva stupa za koje se ne zna točno odakle su dopremljena.



Kasnije je Basilica Cistern prolazila kroz razna razdoblja, kroz razne faze te nekoliko restauracija. 1985. je očišćena i renovirana, a 1987. otvorena za javnost.

Prošetali smo po Hipodromu koji je u vrijeme Bizanta bio centar života. Ni otomanskim sultanima nije bio nezanimljiv. Bio je poprište najkrvavijih scena istanbulske povijesti, a danas ga rese dva obeliska.
Put nas je dalje vodio do Sokollu Mehmet Pasa Mosque odnosno kako je još zovu, do „male Aja Sofije“.



Ulaz se ne plaća, ali pri izlazu treba ostaviti „milodar“. Bio je to moj prvi ulazak u džamiju! Izula sam cipele i ostavila ih pred vratima. Unutra je neki stari djedica ležao i spavao, bilo mi je neugodno fotografirati ga. Na galeriji ima još „nepospremljenih“ stvari, starih žarulja, sat koji ne otkucava vrijeme te gomila tepiha! Pravi raj za prašinu i grinje!



Kasnije ulazimo i u pravu Aja Sofiju. Ogroman prostor o čijoj veličini sam pravu predodžbu dobila tek kad smo se popeli na galeriju i s visine promotrili prostor.



Hodnik na galeriju popločan je kamenom dok je hodnik za silazak rebrast kako se ne bi sklizalo. Izgrađena je puno prije dolaska Turaka i bila je kršćanska crkva ukrašena freskam. Kad su došli Turci, to im se baš nije dopalo pa su te freske prekrili, pretpostavljam nekim mortom, a preko tog novog čistog zida napravljeni su islamski mozaici. Danas su neki dijelovi restaurirani pa se vide tragovi frasaka. Zgodno je na jednom mjestu vidjeti spoj kršćanstva i islama. Aja Sofijom prošetala je i jedna mačka, vjerojatno nije jedina.

U našem kvartu, Sultanahmetu, dva su psa lutalice i pitala sam kakav je njihov status. Sterilizirani su i čipirani, nitko ih ne dira kao što ni oni ne diraju druge, žive u slozi s vlasnicima hotela, restorana i s brojnim turistima.



Isprobala sam jedan javni WC, jer je pisalo MODERNE TUVALET. Ušla sam tamo gdje je pisalo bayan, ali od modernog ni M. Naravno, ušla sam zato jer sam prethodno pila čaj, ne radi istraživačkih pobuda.

Krenuli smo prama Grand bazaaru. Na ulazu policajac kontrolira svakog posjetitelja, kao da ulazimo na aerodrom. Nije ni čudo, jer to je veliki zatvoren prostor i da rukne neka bomba koliko bi ljudi stradalo!!! To je raj za turiste, ne radi cijena koje i nisu niske nego baš suprotno, ali tu ima toliko šarma i duše grada da mora biti meta svakog došljaka. Podijeljen je na četvrti prema tipu artikla koji se prodaje, tako da na jednom mjestu možete uživati ili kupovati tepihe i antikvitete, na drugom zlato i srebro, na trećem kožu i traper, na nekom četvrtom ili petom suvenire, kućanske potrepštine i tome slično. U jednoj maloj uličici smo ušli u tipični lokalčić i odlučili nešto pojesti. Kuhar/konobar ili oboje, se jako trudio oko nas. Meni je donio za probu nekoliko komadića mesa ne bih li se uvjerila u njegovu sočnost i tako sam se odlučila na kebap s rižom, salatom i pretpostavljam cous-cousom. Mujo je jeo drugu deliciju – ćufte. Pili smo čaj.
Malo ulične atmosfere



Vratili smo se u hotel na mali popodnevni odmor, a nakon odmora natrag na Bazaar i dalje na trg Taxim odakle počinje glavna ulica Istiklal Caddesi , dugačka dva kilometra koja završava na Tunel trgu. U tu se ulicu slijeva, doslovno, rijeka ljudi. Malo me podsjetila na Bruxelles, jer tamo sam bila iznenađena rijekom poslovnjaka koji su ujutro naguravajući se po pločniku žurili prema svojim radnim mjestima. Ovdje nitko nikamo ne žuri, svi su ovdje radi zabave i odmora. Čini se da čak i oni koji rade uživaju. Na svakom koraku prodavači kestena (probala sam, nisu baš neki, iako fantastično izgledaju) i kukuruza, prodavači lutrija, ili ugostitelji koji vas svojim čarobnim smiješkom mame u svoj restoran, naravno najbolji na svijetu. Iako će vas presresti na ulici, pitati odakle ste, hoćete li jesti u prizemlju, na katu (uopće nije upitno hoćete li uopće jesti) ili u vrtu, ako im kažete da ste već jeli ili da ćete prvo prošetati pustit će vas bez dodatnog dosađivanja. Nama je bilo predivno kako se beskrajno trude oko svakog potencijalnog gosta. Eh, da je našim ugostiteljima barem malo tog duha!

Ne bi bilo dobro doći u Istanbul, a ne otići barem na jedan koncert. Odabrali smo Courtneya Pinea koji je 7. nisana (travnja) ove godine svirao u klubu Babylon. Cijena ulaznice za stajanje je 35 lira, koliko je za stol ne znam, ali klub koji nam se jako dopao definitivno bolje diše tamo gdje posjetitelji stoje, jer naravno da sam otišla pogledati i galeriju gdje su lijene guze sjedile i pijuckale. Koncert je bio dobar, iako je Courtney imao nekih dosadnih oralnih ispada gdje nas je gotovo uvjeravao da nam je sigurno dosadan, ali kad se spustio s bine i ušao među publiku koncert je dobio na živosti.



Na podu je ležala stopostotno pijana žena pa se spustio do nje i dozvolio joj da „svira“ s njim. Sve u svemu, da je maje pričao, a više svirao koncert bi bio još bolji. Nakon čitavog dana hoda ovaj lagani ples mi je dobro došao da svaki zglobić dođe na svoje mjesto. Premalo je bilo vremena da bismo pogledali derviše i trbušne plesačice, to drugom prilikom, jer sigurna sam da će je biti. Lijegali smo u krevet sa strahom od ranojutarnjeg buđenja koje će nam priuštiti mujezini s razglasa okolnih džamija.
Novi dan je osvanuo bez kiše, iako niske temperature. Kako sam na urlanje u praskozorje bila pripravna, manje me je iznenadilo pa sam uspjela dalje usnuti.
Nakon doručka otišli smo do Topkapi palače.



Izgledalo je kao da su baš svi turisti nakanili tamo kad i mi. Srećom, nije bilo tako i red na blagajni brzo se pomicao. Ulaznica stoji 20 lira. Najveća uživancija je šetati stazicama i uživati u vrtovima, u pogledu na more i u cvrkutu ptica. Otkrili smo tamo i jednu papigu. Zapravo nas je iznenadilo kreštanje pa smo se dali u potragu za kreštalicom i uskoro na jednom drvu otkrili papigu srednje veličine, nešto kao nimfa, ali bila je visoko i nisam sigurna u vrstu. Nije čudo da se ptice drže zraka i zaštite drveća budući da su travnjaci i staze puni mačaka. Bio je to pravi raj za mene.



Kuhinje Topkapi palače su se, nažalost, restaurirale pa ih nismo mogli pogledati. U harem nismo zalazili, ne zbog predrasuda kojih nemamo već stoga što je dan ograničen na 24 sata, a bome ni ja nisam nepoderiva, za razliku od mog Muje koji može hodati trostruko više od mene.
Misir Carsisi je turski naziv za tržnicu začinima. Tu nas je osvojio jedan prodavač „mješanac“ ruske i talijanske krvi, po izgledu pravi Turčin. Poslužuje pet kupaca odjednom, govori sve jezike, svakome objašnjava ono što ga zanima, sve je, naravno, prva klasa, sve drži pod kontrolom pa čak i otvorenu blagajnu, a sigurna sam da smo njegovu besprijekornu uslugu itekako dobro preplatili, i nije mi žao ni jednog jedinog novčića. Nakupovali smo čajeva i začina, kako za nas tako i za prijatelje.
Otišli smo još do Univerziteta i džamije koja se nalazi preko puta. Gledala sam ritualno pranje vjernika.



Glad smo utažili ribom.



Ostalo je još vremena pa smo odlučili brodom otići do jednog malog mjestašca. Kupili smo kartu za brod i tek kad smo krenuli Mujo je shvatio da smo na krivom brodu, onom koji vozi za Kadikoy, iako je cilj bio Ortakoy. No, svako zlo za neko dobro; kad smo pristali u Haydarpasi ja sam brže polje izjurila i stala na čvrsto tlo kako bi bilo ovjekovječeno moje stajanje na azijskom tlu.



Vratili smo se i drugim brodom otišli za Besiktas iz kojeg smo propješačili do Ortakoya. Ušli smo u džamiju koja je puno drugačija od onih koje sam do sad vidjela. Puna je svjetla i drukčija. Čak je u njoj i klima uređaj! Morala sam i maramu omotat oko glave, tako da sam stvarno bila prava Fata.



Sjeli smo u jedan mali „restorančić“ pojeli veliki krumpir, koji je izgledao kao ogroman sladoled! I popili smo čaj.



Pogled na Bosporski most



Busom smo se vratili do Taxima i nastavili šetnju Beyoglom. Za večeru smo šećući glavnom ulicom pojeli sendvič u turskoj palačinki, popili pivo u nekom malom „baru“ i vratili se u naš Sultanahmet gdje smo u mehani popili još jedan čaj prije spavanja. Ovo je bilo jedino mjesto gdje sam vidjela da unutra puše, ne samo nargilu nego i obične cigarete. Zavalili smo se u jastuke, pijuckali čaj i promatrali ljude.

Zadnjeg krnjeg dana (jer avion je polijetao već u 13:50) nakon doručka otišli smo do Plave džamije.



Građena je nekih tisuću godina nakon Aja Sofije. Ulaz se ne naplaćuje, cipele se izuvaju i stavljaju u najlon vrećice (dvije strankinje su uredno izule cipele, potom u najlon vrećice zamotale stopala, i s cipelama u rukama krenule unutra, no zaustavio ih je čuvar i tražio da odmotaju stopala i cipele stave u vrećice). U vrijeme gradnje džamiju su iznutra popločali plavim zidnim pločicama iz Iznike i po tome je dobila svoje ime, no danas su pločice uklonjene i njena unutrašnjost više ne odgovara njenom imenu. Zidovi su danas ukrašeni stihovima iz Kurana, oslikavalii su ih najbolji kaligrafi sedamnaestog stoljeća, a na podu su debeli tepisi koje daruju vjernici. Tu se nalazi i mihrab, napravljen od najkvalitetnijeg mramora i s komadom svetog crnog kamena iz džamije u Meki.
Tako je okončao i naš kratki boravak u Istanbulu. Malim autobusom, shuttleom, koji nas je pokupio ispred hotela, otišli smo do aerodroma. Tamo pak prava gungula od ljudi, gužva, žamor, razne kontrole, i u posljednji čas, no još uvijek na vrijeme, ušli smo u avion. Iako je let bio izuzetno miran moj strah se opet javio, tako da sam samo Muju stiskala za ruku, gledala kroz prozor i čekala kad ćemo se konačno prizemljiti .Najveselija sam bila kad je stjuardesa rekla da isključimo cep telefonlari (džep telefonlari) i kad sam od prve skužila tu krasnu složenicu!
A sada? Sad opet čekam kad će se ukazati prilika da negdje šmugnem makar umrla od tog avionskog straha!


Post je objavljen 20.04.2010. u 10:48 sati.