Nemam blagog pojma kako bi se trebao zvati ovaj post niti kako bih ga trebala početi... Znam samo da će vratiti neka sjećanja gledana iz posve drugog kuta... Valjda.
Svi se mi stalno nešto žalimo, ne valja nam ovo, ne valja nam ono, život nam je totalno sranje... I tako konstantno, a hrpa dobrih stvari dokle možda bježi pred nama, a mi ni ne gledamo. Umjesto da budemo sretni šta imamo mogućnost, šta imamo šansu sve to proživljavati. Jer nažalost ima hrpa ljudi koji to nisu u stanju.
Opet ću se malo vraćati u prošlost, ali nije to nikakva ni sjeta ni tuga ni želja za ponovnim proživljavanjem nečega što je prošlo. Samo se želim podsjetiti kako sam sretna šta se ipak dogodilo. Pa otkuda početi, npr. 5 godina unatrag? Hehe kad sam bila smotana klinka iz 8. razreda koja je davila najbolju prijateljicu da je upozna s najzgodnijim dečkom koji je onog trenutka hodao svijetom... I kad je došao taj trenutak tresla se ko šiba na vodi, ali nije to pokazivala. To trešenje, ti leptirići u trbuhu... pa ja sam imala sreću da to doživim! i to onako djetinjasto, nevino.. heheh, divan je bio taj 8.razred, šteta samo što je prebrzo prošao...Mislim da sam tada u biti bila i najsretnija ikada samo to onda nisam shvaćala... Kako bi rekli-ni brige ni pameti :) ali dobro nije sad to poanta posta... Nekim ljudima u životu dođe dan kad samo onako sebično požele da nisu izgovorili jednu tako blesavu rečenicu tipa: Da, možeš mi reći ako će ti biti lakše. To je stvarno sebično. Poželiš da to nikada nisi saznao, jer bi onda i dalje živio u svom izoliranom i zaštićenom svijetu koji su ti tvoji roditelji stvorili (hvala im na tome). Ne znam, možda je to prirodna reakcija jer kad nešto čuješ, zgroziš se, a ne znaš kako bi pomogao, onda poželiš biti sebičan i ne živjeti s tim teretom da znaš. A kvragu, mi ljudi smo ipak sebični, htjeli mi to priznat ili ne. I stalno se žalimo da nam nešto ne valja... A možda i ne valja, ali jebiga, ne može sve ići ko po špagu. Tužni smo jer nam ovo ne ide, jer nam ono ne ide, jer smo nesretno zaljubljeni... žalimo se da su nam roditelji katastrofa, jer nam je jedan od njih možda jednom rekao da smo glupe koze ili nas možda ošamario - ajme koje li životne tragedije. Pa šta ako ti je rekao da si glupa koza, znaš da to vjerojatno ne misli (osim ako stvarno nisi glupa koza i pita se gdje je fulao u odgoju-i tu ne mislim zato jer ne radiš nešto po njegovom, nego jer radiš nešto protiv sebe i svake zdrave pameti). Pa šta ako te možda ošamario? ok nema pravo, vrati mu :) ali jebiga, roditelji... nekad i oni izgube kontrolu, pa misle, to je moje dijete, nisam ga ja tako odgajao i paf-ruka radi brže od mozga... I ljutite se, ali ljutnja će proć, sve su to sranja, nije vrijedno ni spomena. Naravno, pritom mislim na one čiji su roditelji jednom ili dvaput tokom njihove pubertetske faze popizdili i to napravili, a ne na kretene koji svakodnevno zlostavljaju vlastitu djecu (neću ni govorit gdje treba s takvima). I na kraju balade možete zaključiti: Pa moji su roditelji najbolji na svijetu! I volim ih beskrajno... i znam da bi umrli za mene. Ako sad ne shvaćate, shvatit ćete jednog dana.
Dalje... Ljubav... On me neće, ne mogu naći nikoga bla bla... Ok, stvara određeni pritisak u životu i nekad se nije lako nositi s tim da si sam/a, ipak su nam većini odmalena ugradili ono - završi školu, udaj se-oženi se, imaj djecu. I vjerujem da je to životni cilj većini ljudi. A i potreba za ljubavi je tu stalno, ne možeš protiv toga. I to je super. To šta si sposoban nekoga voljeti. A kad tad netko će valjda naići... Netko tko će okrenuti tvoj svijet naglavačke, netko za koga ćeš poželjeti da je otac/majka tvoje djece. Ne dogodi se svima, ali budimo realni, vjerojatno poznate više ljudi koji su vjenčani i imaju djecu, nego onih koji nemaju takav život. Pa razmislite kolike su vam šanse.
I na kraju, život možda nije ni bajan ni predivan, ali budite sretni šta ga ipak možete živjeti kako tako jer uvijek ima onih koji ne mogu iz određenih razloga... Nisam jedna od onih koja će vam sad reći da se trebate veseliti sitnicama, bit sretni jer je sunčan dan, bla bla... znam da nekad nije lako, ali moj cilj nije ispirat nikome mozak s tim (kao šta su meni puno njih pokušavali), jednostavno želim naglasiti da možemo biti sretni zbog same činjenice šta možemo osjećati, plakati, veseliti se... I bez obzira na sve, mislim da nijedan čovjek ne bi trebao bit sam u nečemu (problem ili šta god)... samo trebate glasno reći i tražiti pomoć. Bez obzira na ljudsku sebičnost i to šta možda nekad poželimo da nam se netko nije povjerio, u nekim situacijama mi smo nebitni. Bitni su oni koji traže pomoć. Nemojte da vam bude teško saslušati jer netko možda s vama čini veliki pomak, veliki korak u životu... a niste ni svjesni da ste tim svojim slušanjem pomogli nekome da pomiče planine... I možda ne možete pomoći, ali slušati uvijek možete. I reći-možda ti ne mogu pomoći, ali ta i ta osoba bi možda mogla, probaj...
Staro društvo ispred škole prolazi
ti me gledaš, k'o da čujem - moja si
pružaš ruke, njezno pričas mi:
sve što imam, sve što želim - to si ti
Staro društvo ispred škole otišlo
i sa sobom tebe meni odvelo,
sve je prošlo, neka prolazi
samo gdje si ti...
i ovi stihovi nisu posvećeni ama baš nikome :)
i nikako se nisam mogla odlučit koji da bacim u naslov... odluka je trajala poprilično :)
Post je objavljen 19.04.2010. u 23:03 sati.