Marketing
...Iam amore virginali totus ardeo,
novu, novus, novus amor est, que pereo...
"Ej, što je bilo? Što si pokisla?"
"Ma ništa samo sam umorna", kiseli osmjeh i natrag u sebe. Nisam joj mogla reći kako sam upravo zamišljala sebe i njega za nekih deset godina, kada sredimo živote i kada se ponovno vidimo. Pitala sam se hoće li opet sve biti isto, hoću li opet osjećati ono što uvijek osjetim, ono kada ga samo želim dotaknuti; prstom dotaknuti njegove ruke. Pokušala sam prestati razmišljati, koncentrirati na put koji je bio preda mnom, ali ta slika nije izlazila iz glave. Pomislim: nisam ga čula nekoliko dana. Život je nastavio dalje, i nastavit će se, s njim ili bez njega. On je poput jackpota, može se bez njega, ali život s njim daleko je jednostavniji.
I pada kiša, ustvari padala je. Sada se klinci već igraju vani, a i ptičice pjevaju neujednačeno. Zatvorena u prostoriji zamišljam miris zraka. Topal, zagugšljiv, mokar. Čudan zrak. Sve to baca me u tamne sjene mene. One sjene koje ne želim vidjeti. Pitam se što ću sa sobom. Što bi trebala i kada. Kako da proživim sve ovo. Budem optimist (barem pokušam) i kažem da će biti bolje. Samo da prođe škola, ali onda shvatim da me škola uveseljava. Shvatim da me ona izvlači, makar umirem unutri, ali mi je dobro. I onda se opet pitam što ću sa sobom.
Danas je za promjenu sunčano. Pisala sam ispravak iz matematike. Sve je smućkala pa pola testa nije ni bilo. Znala sam. Još sam tri dobila iz fizike, ali samo iz teorije. Iz zadataka jedan naravno, ali nije upisano jer je u razredu bilo 19 jedinica. (Y) Samo da je više od pola. Ova iz hrvatskog još nije ocijenila testove, sutra. Jadno. Sviđa mi se dan danas. Ptičice su nekako ujednačene, to volim, kada pjevaju zajedno i glasno.
Moja prijateljica, Monika je u bolnici. Ima česte migrene i sada je na pretragama. Inače živi u Lovasu, jel. Jučer mi se srce rastrgala kada sam saznala da su je ostavili u bolnici, no rekla mi je da nije ništa strašno, običen pretrage koje uvijek rade. Zato sam izašala van. Cijeli tjedan mi je bio bljak i trebalo mi je smijeha. Ema i Matea su me tako nasmijala da smo se sve tri skoro upišale od smijeha. Ne sjećam se kada sam zadnji put plakala od smijeha. Bilo je prekrasno.
Odlučila sam završiti post. Iako se događaju neke lošije stvari, sve se nekako ispravlja, ide na bolje. Ja sam odmah sretnija i imam više volje nego ikada prije. Sada mi je važna škola, a onda kada završi posvetit ću svo svoje vrijeme samo na ljude koje bezuvjetno volim.
Post je objavljen 24.04.2010. u 12:59 sati.