Ugovaranje sastanaka
koji neizbježno vode oproštajima,
koji neizbježno vode zaboravu.
Stepenište delirija
zrcali se onomu duboko što ponire,
onomu što zavodi jednom riječju,
jednim drhtajem što zvoni.
Toliko veličasmo to sutra
koje nikako da dođe;
toliko organiziranih parada,
tablica nacrtanih planova,
toliko ničega koje nalikuje perspektivi.
Gdje su to prodrli naši glasovi
svojim nečujnim frekvencijama?
Gdje su to prodrli naši glasovi,
kojim prazninama?
Susret u svitanje nove nade;
napisat ćemo novi manifest
i dan poslije sutra pojesti ga.
Post je objavljen 18.04.2010. u 22:54 sati.