Piše: Elio VELAN
Nedavno sam imao priliku pogledati na jednoj talijanskoj privatnoj stanici film "Posljednji škotski kralj" koji govori o pokojnom ugandskom diktatoru Idiju Aminu Dadi. Film je snimljen 2006. godine, radi se o izuzetno dobrom djelu u kojemu diktatora glumi Forest Whitaker, koji je nagrađen i Oscarom, pa ako imate priliku, a niste ga dosad vidjeli, obavezno ga pogledajte.
Idi Amin vladao je Ugandom od 1971. do 1979. godine i u tom razdoblju njegov je režim pobio od 300 do 500.000 žitelja te afričke države. Došao je na vlast vojnim udarom, ali uz svesrdnu pomoć i suglasnost Engleza i Amerikanaca, koji će tek kasnije otkriti krvoločnu pozadinu Aminovog režima, naravno nakon što je ovaj okrenuo leđa bivšim saveznicima i priklonio se Sovjetskom Savezu, Muammaru al-Gaddafiju i Palestincima Jassera Arafata.
Čeprkajući po internetu pronašao sam fotografiju Idija Amina dok se rukuje s predsjednikom SFRJ Josipom Brozom Titom, čelnikom velikog Pokreta nesvrstanih, u koji se i Amin sklonio zajedno sa svojim žrtvama i krvoločnom pričom stravičnog režima. Vele da je Amin bio ljudožder i da je čak uspio obmanuti predsjednika Francuske Giscarda d'Estainga kad mu je za vrijeme svečanog i službenog ručka poslužio biftek od ljudskog mesa. No, to su tek priče, ali ono što je sigurno je to da je Idi Amin naredio ubojstva na desetke tisuća žitelja afričke države.
Dok sam gledao film, sjetio sam se zgode iz 1977. godine kada sam obavljao praksu u Kopru na tadašnjoj talijanskoj televiziji kao njihov stipendist. Jednog dana dali su mi zadatak da napišem članak za večernji dnevnik vezan za Idija Amina. Naime, tih je dana diktator iznenada nestao iz Ugande, a službena jugoslavenska novinska agencija Tanjug objavila je informaciju da je iznenada obolio te da se trenutno nalazi na liječenju u jednoj klinici izvan zemlje.
Uz službenu informaciju, prelistao sam talijanske dnevne listove i u njima pročitao da je ustvari Idi Amin inscenirao bolest da bi se nakratko povukao sa svjetske pozornice jer se upravo tih dana trebala izvršiti egzekucija vješanjem nekoliko njegovih političkih protivnika. Kao mladi novinar učinio sam kardinalnu grešku jer sam službenu informaciju Tanjuga spojio sa spekulacijama iz medija zapadnih zemalja i uz to ponudio montažeru fotografiju diktatora koja je tog dana stigla od europskog distributera snimaka i koja je prikazivala smiješnog i debelog Idija kako se polugol igra košarkaškom loptom.
Glavni me urednik pozvao i upitao me jesam li svjestan gdje i za koga radim? Naime, Idi Amin je bio prijatelj Jugoslavije, državnik uvažen i poštivan, i ozbiljni jugoslavenski novinari nisu smjeli nasjesti na provokacije sa Zapada. Promijenio sam tekst i priložio snimak crnog vraga Amina ozbiljnog i autoritarnog pogleda, u uniformu s ordenima i medaljama.
Povijest obiluje takvim obmanama, danas jesmo sutra nismo, ono što je crno postaje bijelo i obrnuto, heroji padaju u blato, a iz blata se dižu novi narodni poslanici i proroci. Kako se čovjek može spasiti iz vrtloga povijesti i iz šume laži u kojoj se politika poput crvene kurve kreće? Idi Amin je umro u izgnanstvu u Saudijskoj Arabiji 2003. godine od bolesti i nije nikad odgovarao za počinjene zločine. To i nije toliko bitno jer groblja su puna diktatora i krvoločnih egzekutora koji su život okončali na bolničkoj postelji u dubokoj starosti. Ostaje obmana, laž kao sistem političkog djelovanja i tu vjerojatno nema spasa.
Ovih dana policijske vlasti u Afganistanu izvršile su prepad na bolnicu talijanske nevladine organizacije Emergency i uhitile devet djelatnika, a među njima i trojicu Talijana: kirurga, bolničara i računovođu. Optužnica ih tereti da su pomagali u pripremi atentata na guvernera pokrajine i kao dokaz javnosti je priložen snimak skladišta bolnice u kojemu je pronađeno brdo naoružanja: eksploziv, ručne bombe, pištolji, streljivo itd.
Osnivač Emergencyja Gino Strada tvrdi da se radi o namještaljki, da je oružje podmetnuto s ciljem da se diskreditira organizaciju i humanitarnu aktivnost članova. Pitaju ga novinari zašto su vlasti protiv udruge koja čini dobro, koja je izgradila bolnicu i kirurški centar i svakodnevno liječi žrtve rata bez obzira na njihovu političku i ideološku pripadnost. Strada objašnjava da su 40 posto bolesnika djeca mlađa od 14 godina, da su ranjeni civili najbrojniji, oko devedeset posto intervencija se obavlja nad nedužnim stanovništvom, ženama, starcima i djecom.
"S obzirom na to da na cijelom području oko mjesta Lashkar-gah (gdje se nalazi bolnica) u jugozapadnom dijelu Afganistana nema niti jednog jedinog novinara koji bi mogao bilježiti što se stvarno tamo događa, bolnica ostaje jedini svjedok krvoprolića", veli Strada i dodaje da je vjerojatno zbog toga postala cilj napada policije.
Udruga Emergency se ne ustručava oštro napadati aktivnost vojnika NATO-a, smatraju da je istina negdje drugdje, da je rat u Afganistanu prljav, da se puca na sve što se kreće, da je glavna žrtva afganistanski narod koji plaća dug u krvi politike koja obmanjuje javnost nekakvom borbom protiv terorizma. Uistinu, danas smo uvjereni da se u Iraku i u Afganistanu vodi bitka za slobodu i za očuvanje tekovina naših demokratskih režima.
Spremni smo priznati da je napad na tornjeve u New Yorku teroristički čin, ali nismo spremni priznati da je bombardiranje afganistanskog sela i pokolj nedužnih žitelja jednak nasilni čin pa pribjegavamo logici kolateralnih žrtava opravdane policijske akcije čišćenja gnijezda talibana. Emergency svjedoči o ratu, lica ranjenika, najčešće nedužne djece, trebala bi nam pomoći u prevladavanju današnjih oblika obmane da se ne bismo sutra probudili i otkrili novog diktatora u vlastitom dvorištu.
Komentar
Citava je ljudska povijest, od prve pisane rijeci do danas , uglavnome bila u sluzbi klasno drustvenog sustava, da bi u dvadesetom stoljecu dostigla svoj vrhunac najvecih obnama svih vermena. Marx i Engels su tu cinjenicu predali buducem covjecanstvu uoblicenu u vlastitoj teori znanstvenog socijalizma. De Leon je odmah nakon toga skrenuo paznju vlastite bojazni da : “Kad god se dogodi, iz bilo kojih razloga , da zakaze sociajlna revolucija, reakcija je njena daljnja alternativa.” Nije trebalo dugo iza toga da sazriju svi uslovi jednog velikog drustvenog rasprsnuca u obliku Prvog i drugog Svjetskih osvajackih ratova, tektonskih ekonomskih kriza i stotine lokalnih sukoba , koji su konacno izneli na vidik Golog Cara u obliku njegovog svetog trojstva: Papino Krscanstvo, Hitlerov nacionalsocijalizam i Staljinov komunizam. Noamy Clain, svoji djelom “No Logo” kao da je pozvana od nove historije da obasja prvim zrakama jedno veliko drustveno rasulao, koje je nakon toga primilo u nasljedstvo Korporativni Globalni Kapital u obliku senilne i prerusene Liberalne demokracije. Richard Dawkins, koji svojim djelima biologijske evolucije darwinizma, ne samo sto posma ogoljuje vjerske demagoge svih boja, vec ukazuje na njihovu zlocinacku ulogu u tom velikom kompleksu drustvenih obmana koje dovode covjecanstvo u sadasnje stanje mat pozicije sparm svom buducem opstanku. Socijalisticka Radnicka Partija Amerike, koja pazljivo prati vec 120 godina cjelokupni tok tog drustvenog rasula, pozivljeci uzalud americku Naciju i cjelokupno covjecanstvo na jedini moguci izlaz korjenitog socijalnog preokreta na kojeg su ukazivali Marx i De Leon.
Idi Amin tek je jedna krhotina sto je u tom velikom rasprsnucu 20. stoljeca pala na nesretnu Ugandu, uzevsi u svoj zalog nekih pola milijuna stanovnika. I nije jedini koji je blazeno uzdahnuo na svom bolelesnickom krevetu Sam je Staljin takodjer mirno uzdahnuo bez da mozda i pomisli na 30- 50 milijuna zrtava vlastitog i neduznogt stanovnistva. Pol Pot oko dva milijuna kambodjanaca. Sukarno koji hladnokrvno eliminise oko milijun i pol indonezijskih komunista. Tito, koji bez dvoumljenja prodaje cjelokupno izbjeglistvo u Jugoslaviji grckih partizana za imperijalnu englesku skudu.Od masovnih zlocinaca tek je zatekla ruka prave Mussolina,Hitlera i Causeuskog, dok je G.W Bush dobio cak svoj drugi mandat kako bi dokrajicio svoj veliki masakr nad Irakom.
Jeli Covjecanstvo doista palo na tjeme?!
S. Majkus
Post je objavljen 16.04.2010. u 19:15 sati.