Jednom davno, još kad sam bila sasvim mala curica, nisam željela vjerovati u kraj i objašnjavala sam na svoj djetinji način da nema ni kraja ni ničeg jer nešto ŽIVO ne može otići u ništa, tata mi je pokušavao objasniti da je ipak smrt konačna i da poslije nje nema života, a sjećam se kao danas da sam mu odgovorila - nisam ja ni rekla da ima život nego da NEŠTO SIGURNO IMA jer moje tijelo može nestat ali moj duh ovo što sam zaista ja ne može NESTAT, i zaista od tada nije se mnogo promijenilo, jesam odrasla i trebala bi biti i pametnija ali kao da nisam kao i da danas vjerujem u isto, imam neku svoju čudnu teoriju a to je da energija našega duha u času smrti preoblikuje se u NEŠTO drugo ne mogu reći u što jer da znam i da to mogu dokazat valjda bi dobila Nobela, al lijepo je vjerovati da i poslije nas dio nas barem na neki način još traje i dalje.......
Post je objavljen 16.04.2010. u 06:52 sati.