Part I.
Dylan.
Ljeto 2010.
Bilo je jako vruće. Pravi ljetni dan. Šetala sam gradom sa svojom kujicom Lu. Lu je prava čistokrvna zlatna retriverica. Zlaćane dlake i čokoladno smeđih očiju. Obožavala sam to čudo. Uvijek je bilo tu, uz mene. Samo sam njoj potpuno vjerovala. Gledale smo u izloge. Ljeto je tek počelo i trgovine su bile pune raznih, novih ljetnih kolekcija. Lu je strpljivo čekala dok bi ja gledala u izloge. Putem sam si kupila i sladoled. Sjele smo na Trgu bana Jelačića i promatrale. Ljude, tramvaje, pse, golubove... Polako sam jela sladoled. Sunce je pržilo. Lu me gledala svojim krupnim smeđim očima. Znala je što mi je prolazilo glavom. Znala je ona to i predobro.
Zima 2008.
Bila je zima. Zimski praznici. Kasno sam ustala. U pidžami sam odšetala do dnevnog boravka. Majka je pekla kolače, a otac je izašao van. Još se nisam probudila, i trebalo mi je vremena da shvatim gdje sam i tko sam. Vani je snijeg padao kao lud. Obradovala sam se. Djetinjasta kao i uvijek.
- Gdje je tata? – Započela sam dijalog s majkom samo da bi prekinula tišinu. Tišinu koja me gušila.
- Otišao je po bor, zlato. – Veselo mi je odgovorila. Da, Božić je bilo njihovo doba. Uvijek sretni. Uvijek nasmijani. Sjela sam na trosjed. Divni, plavi, kožni trosjed. Upalila sam TV, ali osim starih Božićnih komedija nije bilo ničeg zanimljivog. Svaku sam odgledala bar 10 puta, i nisam ih više mogla podnijeti. Ugasila sam TV. Sjedila sam, gledajući u zid. Zaokupljena svojim mislima nisam shvatila da me majka dozivala.
- Dylan! – Zaderala se, ovaj put malo glasnije.
- Da? – Stresla sam se.
- Pitala sam te nešto. – Odgovorila mi je, ovaj put, malo mirnijim tonom.
- Oprosti, nisam čula.
- Dylan, Dylan. Uvijek u svojim mislima... Nego, daj mi molim te dodaj onu zdjelu. – Kažiprstom je pokazivala na veliku bijelu zdjelu koja je stajala na stolu. Ustala sam, uzela zdjelu i donijela je majci.
- Hvala zlato!
- Molim. – Nasmiješila sam se. Ne pamtim kad sam se zadnji put nasmiješila. Težak život, duga priča. Umjesto u dnevni boravak, otišla sam u svoju sobu. Sjela sam za računalo i ulogirala se na Facebook, MSN, Skype i provjerila blog. Naravno, nisam bila jedina koja nema što raditi na Božić. Hrpa ljudi visila je na kompjuteru. Facebook je bio pun statusa na temu Božića, a na MSN-u su svako malo dolazile razne poruke. Ljudi su zaboravili smisao Božića. Nema više okupljanja obitelji. Svi žive virtualan život. Nisam više mogla podnijeti sve te poruke, statuse... Odjavila sam se, ugasila računalo i vratila se u dnevni boravak.
Ljeto 2010.
Lu je počela cviliti.
- Evo, sad ćemo mi. – Nježno sam joj rekla. Pojela sam sladoled i ustala. Lu je hodala kraj mene. Bila je gladna, žedna i premorena. Istina, ni ja više nisam mogla. Polako smo došle doma. Pozvale smo dizalo koje nas je sporo odvelo do 4. kata. Sunce je u hodinku još više pržilo. Zgrada je stajala dako da su prozori bili na istoku i zapadu, tako da bi nas ujutro budile prve zrake sunca, a popodne ispraćale zadnje. Otključala sam vrata stana. Lu je uletjela kao da nije normalna. Izula sam cipele. Godilo mi je malo prošetati stanom bez obuće. Visoke potpetice su me ubijale. Uzela sam pseću hranu i usula ju Lu u zdjelicu. Napunila sam joj i zdjelicu s vodom. Lu se bacila na hranu, a ja sam se otišla otuširati. Podigla sam kosu kopčom.
Obukla sam crne kratke hlačice i bijelu majicu bez rukava. Lu je legla na pod. Bio je hladan i ona je uživala. Ja sam legla na trosjed i zaspala.
Probudilo me sunce koje je ovaj put tuklo s druge strane. Navukla sam zastore, ali više nisam mogla zaspati. Otišla sam u svoju sobu i uključila računalo. Pravac – Facebook. Sređivala sam obavijesti, a onda mi je za oko zapela jedna slika. Otvorila sam ju. Na oči su mi navirale suze. Jedva sam se suzdržavala. Nisam više mogla podnijeti. Odjavila sam se...
Zima 2008.
Vratila sam se u dnevni boravak i zavirila u kuhinju. Majke nije bilo u blizini, a ja sam žudjela za kolačima. Otvorila sam hladnjak. Zapanjio me pogled. Hladnjak je bio pun raznovrsnih kolača. Nisam mogla odlučiti koji bi uzela. U kuhinju je uletjela majka.
- E, nećeš! Bar pričekaj da ti se otac vrati.
- A mamaa. Baš mi moraš uništavat život i svaku sreću u njemu?
- Da. To mi je posao.
- A jesi razmišljala o drugoj karijeri?
- Ne. Ova mi odlično ide. – Nasmiješila se i potjerala me iz kuhinje.
Došao i otac. Imao je ogromno drvce. Isprva mi je zastao dah, ali nisam više imala snage za radost. Majka i otac su stavili bor u dnevni boravak. Majka je donijela i razne kutije u kojim smo držali ukrase. Ja sam ih samo nijemo gledala. Nisam im se htjela pridružiti. Nisam imala volje. Gledala sam svoje roditelje kao da sam stranac. Oni su se veselili, kitili su bor, smijali se, pjevali... A ja? Stajala sam po strani, smrknuta, tužna izraza lica. Kao da su mi se mišići ukočili. Nisam se mogla nasmiješiti.
- Mogu li sada uzeti kolača? – Gledala sam ju molećivo.
- A možeš. – Odgovorila mi je majka. Uzela sam onaj od čokolade. Meni najdraži. Uživala sam. Majka mi je uistinu bila prava kuharica.
Ljeto 2010.
Bacila sam se na krevet. Lila sam suze kao kišna godina. Lu je legla na moj krevet. Gledala sam ju. Zapravo i nisam vidjela ništa. Previše suza... Zagrlila sam ju, a ona je tiho zalajala. Mrzila je kad sam bila tužna, a to je u zadnje vrijeme bilo često. Položila je svoju šapu na moje lice. Glavom mi je prolazilo bezbroj misli. Posve glupe stvari. Jastuk mi je bio mokar od suza. Nešto me steglo oko srca. Osjećala sam otkucaje Luinog srca pod svojim rukama.
Nisam mogla više. Otišla sam u kupaonicu i umila se. Gledala sam svoj odraz koji kao da nije bio moj.
To nisam ja. – Pomislila sam.
Oči su mi bile crvene. Crvene od svih prolivenih suza. Kosa mi je bila masna. Zavezana u rep. Na licu mi se odražavala bol. Nije bilo osmijeha. Nije bilo nikakve sreće već duže vrijeme.
Lu je došla do mene i sjela. Pogledala sam ju, a ona je nekrivila glavu ulijevo.
- Moram krenuti od početka. Ne mogu više ovako.
Lu je zalajala. To je bio potvrdni odgovor.
- Ali kad je tako teško... – Niz lice mi je krenuo još jedan mlaz suza.
- Zašto ne mogu biti normalna. Kao prije. – Pomislila sam gledajući se u ogledalu.
To be continued...
Post je objavljen 15.04.2010. u 14:19 sati.