Trčala sam bijelim hodnicima pokušavajući što prije doći do vratiju. Da sam imala srce, ono bi sada već kucalo sto na sat. Otvorila sam vrata i uspuhano pogledala u Boga koji je stajao kraj prozora.
„GDJE JE?!“ –proderala sam se živčano.
„Tko, Aurora?“ –upitao me zbunjeno.
„Vrag!!!“
Vrata su se iznenada otvorila iza mene, pa sam se okrenula i ugledala ju iza sebe. Bila sam prilično šokirana kad sam ju vidjela. Znala sam da nije imala sastanak s Bogom jer smo ga imali već onog jutra, ali bilo mi je drago što se ondje nalazila.
„Tko priziva moje ime uzalud?“ –upitala je zamahnuvši svojom vatrenom dugom kosom.
„Da se nisi usudila ubiti ga!!!“ –proderala sam se.
„Kevina?!“
„DA, NJEGA!!!“
„Bože, jesam li ti ikada rekla da neću tolerirati da se tvoj anđelčić izderava na mene?“ –pogledala je iza mene. „Mogla bih postati opaka!“
Zarežala sam na nju i krenula prema njoj kako bih ju napala, ali su me Njegove ruke zaustavile. Odmaknula sam se u stranu i duboko uzdahnula. Osjećala sam kako me cijelo tijelo boli, kako mi se duša slama.
„Hah, kako je lijepo znati da će mi se uskoro pridružiti još jedan rob. Nemaš pojma što ću mu sve raditi!“ –zahihotala se.
Bijesno sam pogledala u nju, a znala sam da joj ništa ne smijem učiniti. Svejedno bi me On zaustavio da sam krenula prema njoj, pa sam samo ostala na mjestu dok su suze klizile niz moje lice.
Nasmiješila se zadovoljno i izašla iz sobe zalupivši vratima. Zajecala sam, koljena su mi zadrhtala i pala sam na pod držeći ruke prislonjene na licu.
„Aurora...“ –prišao mi je i dotaknuo leđa. „Digni se i vrati na Zemlju. Odmah!“
***
Sjedila sam u WC-u u bolnici i plakala. Nisam se mogla zaustaviti jer sam znala da ga gubim, da ga nisam uspjela spasiti ni na koji način. Bila sam kriva što na onu nesreću jer je otišao za mnom.
Ja sam ga ubila!!!
Kevin Malloy
Cijelo me tijelo boljelo. Natjerao sam se otvoriti oči. Čuo sam kako aparat za srce polako pišti, pa sam pogledao oko sebe kako bih vidio gdje se nalazim. Shvatio sam da sam u bolnici kad sam vidio bijele zidove oko sebe.
„Kevin!“ –iznenada se pojavio Jhonny.
„Hej...“ –promrmljao sam.
„O, Bože...“ –uzdahnuo je i zaklopio oči. „Napokon si se probudio!“
Uzdahnuo sam i promrmljao nešto što ni sam nisam shvaćao. Vjerojatno su mi dali tablete za smirenje i protiv bolova, pa sam bio omamljen. Nisam se osjećao onako umorno niti kad sam se drogirao.
Zaklopio sam oči i ponovno uzdahnuo. Zajaukao sam kad sam se pokušao dignuti, pa sam odlučio nastaviti ležati.
„Jesi li dobro? Da zovem doktora?“ –upitao me.
Odmahnuo sam glavom.
„Nema potrebe. Bit ću ja dobro!“ –uzdahnuo sam.
„Jesi li siguran? Mogu otići odmah po nekoga ako ti je loše.“ –rekao je.
„Dobro sam.“ –klimnuo sam glavom i nasmiješio mi se.
Odahnuo je i sjeo na stolicu.
„Bome si nas sve jako uplašio!“ –započeo je. „Mislio sam da ću doživjeti srčani kad me Tiana nazvala iz bolnice.“
„Tiana je ovdje?“ –upitao sam.
„Ne. Poslao sam ju doma! Previše je uzrujavala i živcirala Auroru, pa sam joj rekao da nestane prije nego pogorša stvari!“
Srce mi je zatitralo kad sam čuo Aurorino ime. Pogledao sam oko sebe nadajući se da ću ju vidjeti ondje, ali nije je bilo. Zaklopio sam oči i uzdahnuo. Nije ni bilo čudo da je nije bilo ondje kad je bila bijesna na mene prije nego me auto udarilo. Imala je potpuno pravo.
Nisam znao što mi se dogodilo da sam povukao jednu lajnu zajedno sa Tianom, ali nisam želio ništa učiniti s njom. Skočila je na mene i skinula majicu poput luđakinje dok sam ju pokušavao odgurnuti od sebe. Nekada ju ne bih odgurivao, nekada bih ju bacio na krevet i spavao bih s njom, ali u glavi mi se cijelo vrijeme vvrtjelaAurora. Ona je bila osoba koju sam želio kraj sebe, a znao sam da me ona više nije željela. Nisam ju krivio. Jedina je vjerovala u mene da mogu izdržati bez droge, a moja glupa nervoza me sjebala i izgubio sam ju.
„K vragu!“ –uzdahnuo sam.
„Što je bilo?“ –upitao me.
Odmahnuo sam glavom.
„Gdje je Aurora?“ –pogledao sam ga.
„Ne znam.“ –promrmljao je i pogledao u stranu. „Išla je na WC nakon što joj je Tiana rekla svakakve gluposti...“
„Kakve?!“
„Ma ne sjećam se! Znaš kakve su cure kad su ljubomorne. Kažu svakakve gluposti!“
„Pička joj materina...“ –frknuo sam bijesno.
„Uglavnom...“ –uzvratio je i slegnuo ramenima. „Otišla je na WC i nisam ju više vidio. Tražio sam ju da joj kažem da si dobro! Bila je prilično živčana i preplašena, hodala je gore – dolje po hodniku u suzama...“
Oblikovao sam usta u slovo o i srce mi je zatitralo kad sam to čuo. Bilo mi je drago što joj je stalo do mene... još...
„Idem pogledati gdje je!“ –Jhonny se dignuo sa stolice.
„Nema potrebe.“ –rekao sam mu. „Ovako i onako je vjerojatno... nestala!“
„Zašto to misliš?“
„Zato što sam napravio sranje, eto zašto!“
Podignuo je obrvu ne shvaćajući ništa. Klimnuo je glavom, ali svejedno je izašao iz sobe i otišao ju potražiti. Pogledao sam kako se vrata zatvaraju za njim. Vidio sam ljude kako prolaze u hodniku: medicinske sestre, doktore... Svako toliko bih čuo zapomaganje, dernjavu, a onda sam zaklopio oči. Nisam želio biti ondje jer me podsjećalo na to kad su doktori pokušavao spasiti moju sestricu, ali bilo je prekasno – naravno.
Pogledao sam onda u prozor. Vani je bio mrak što je značilo da sam dosta spavao. Morao sam pitati Jhonnya kad se vratio bez Aurore što mi se točno desilo, da li su me operirali ili mi samo dali iinjekcijuprotiv bolova i za spavanje kako bi mi bilo bolje.
Čuo sam kako se vrata otvaraju, pa sam se okrenuo prema njima. Iznenadio sam se vidjevši Auroru ondje. Stajala je zamišljeno na ulazu... gledajući u mene...
Aurora Chenning
„Aurora...“ –prošaptao je moje ime.
Zajecala sam i potrčala ga snažno zagrliti. Osjetila sam njegovu ruku na svojim leđima dok sam svoju glavu imala prislonjenu na njegovim prsima. Nisam mogla opisati sreću kad me Jhonny pronašao u WC-u, rekavši mi da me već potražio, ali da me začudo nije bilo, i rekao mi da se Kevin probudio i da mu je bolje.
„Aurora, sve je u redu!“ –prošaptao je prolazeći rukom kroz moju kosu.
„Mislila sam...“ –jecala sam. „Mislila sam da ćeš umrijeti!“
„Pst, dosta, malena...“
„O, Kevine, ne znaš kako sam se preplašila! Tako mi je žao, tako mi je jebeno žao!“
„Zbog čega?“ –podignuo mi je bradu prema sebi.
Nježno mi je pomilovao lice, obrisao suze koje su neprestano klizile i utisnuo mi poljubac na usne.
„Zbog mene te onaj prokleti auto udario!“ –promrmalja sam tiho.
„Ne, nego zbog toga što sam na sekundu zaboravio na pravilo koje su me starci učili kad sam bio mali!“ –uzvratio je i oosmjehnuomi se. „Morao sam gledati lijevo i desno prije nego sam želio pretrčati cestu!“
„Da nisam otišla, ne bi te udarilo!“
„Hajde se smiri, molim te!“
Uzdahnula sam i prislonila glavu na njegova prsa. Rukom je prošao kroz moju kosu i nježno mi pomilovao glavu kako bi me umirio, a zatim nekoliko puta potapšao po leđima. Zaklopila sam oči i zastala poslušati njegovo srce kako kuca. Ono me umirilo jer sam znala da je bio dobro, da mu se ništa nije desilo.
Ostala sam iznenađena kad mi je Bog rekao da zna da Vrag nema nikakve veze s onime što mu se dogodilo i da se odmah trebam vratiti na Zemlju kako bih mu bila blizu. Jest da je su Pakao i Raj napravili pravilo da se ljudi, anđeli i demoni ne smiju mmiješati ali znao je koliko mi je stalo do Kevina i da bih svejedno otišla ondje i da mi to zabrane.
„Ja sam taj koji se treba ispričati.“ –rekao je tužnim glasom.
Pogledala sam zbunjeno u njega i onda se prisjetila scene u kojoj sam zatekla Kevina i Tianu kako se ljube u njegovom stanu. Unatoč tome što me ono i dalje pogađalo... nije mi bilo bitno. Bilo mi je drago što je on bio živ.
„Nisam ništa namjeravao imati sa Tianom!“ –rekao je kao da mi je čitao misli. „Ona je skočila na mene, skinula majicu, a ja sam bio previše ušlagiran da bih ju uspio maknuti sa sebe!“
„Zašto si to učinio?!“ –odmahnula sam glavom.
„Bio sam živčan kad smo pričali o Miucci. Tiana se pojavila sa drogom i, ma koliko god sam se želio suprotstaviti... nisam...“
Uzdahnula sam.
„Što se dogodilo? Zbog čega se tvoja sestra ubila?“ –upitala sam ga znajući da možda ono nije bilo najbolje pitanje, ali željela sam znati; pretpostavila sam da se zbog toga počeo drogirati.
„Ostavila je oproštajno pismo.“ –odgovorio je i zaklopio oči. „Znaš što je najgore...“
„Što?“
„To što nisam vidio znakove.“
„Kakve znakove?“
„Moj tata...“ –otvorio je oči; izgledao je bijesno i tužno. „Moj ju je tata godinama silovao, a ja nisam to vidio!“
Šokirano sam ga pogledala, te oblikovala usta u slovo o ne znajući što učiniti. Shvaćala sam, tek u onom trenutku, zbog čega je njegova duša zapravo tražila pomoć. On se krivio zbog smrti svoje sestre, zbog toga što nije vidio niti znao što se s njom dešavalo.
„Nisi ti kriv.“ –rekla sam ozbiljno i čvrsto ga uhvatila za ruku. „Nisi mogao znati što se dešavalo!“
„Mogao sam ga spriječiti!“ –odmahnuo je glavom. „Da je bio živ ubio bih ga vlastitim rukama, ali prokletnik je umro godinu dana prije nego je počinila samoubojstvo! Nije mogla živjeti zbog toga što ju je mučilo sve ono što joj je činio!!! A ja to nisam mogao spriječiti!!! To tako boli, znaš?!“
„Znam...“ –uzdahnula sam. „Ali tvoja sestra ne bi željela da ti umreš za njom... jelda?“
Pogledao me u tišini. Pomilovala sam mu lice i utisnula mu poljubac, te ga pogledala ravno u oči.
„Jelda?“ –ponovila sam.
Klimnuo je glavom, a ja sam mu se nasmiješila.
„Volim te...“ –rekla sam tiho.
„I ja tebe...“ –prošao je prstima kroz moju kosu i utisnuo mi poljubac u čelo.
Prislonila sam glavu na njegova prsa i slušala ritam njegovom srca. Opuštao me... kao i prethodne noći...
Sranje -.- Poznajete me bolje od sebe! -.-
Uglavnom - ono što sam htjela reći jest da ću sutra objaviti zadnje poglavlje. -.-