U hrvatskoj javnosti se rasplamsala polemika nakon isprike predsjednika Josipovića u parlamentu Bosne i Hercegovine što je Republika Hrvatska po njegovu mišljenju, i u ime hrvatskog naroda koji ga je izabrao za predsjednika Republike, sudjelovala u prvoj polovici devedesetih godina u podjeli Bosne i Hercegovine.
1,3 milijuna hrvatskih državljana je mišljenja da je Republika Hrvatska sudjelovala u podjeli Bosne i Hercegovine jer toliko glasova je Ivo Josipović dobio na predsjedničkim izborima, te je dobio placet da u ime njih govori što hoće i vuče državničke poteze za koje misli da su ispravni i dobri za Hrvatsku. (Druga je stvar što njegovi državnički potezi nemoraju, a vrijeme će pokazati da u pravilu nisu, u nacionalnom interesu Republike Hrvatske, kao na pr. njegova naknadna nagla promjena političkoga kursa odustajanja od hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida, ili potpisivanje arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, jer u predizbornoj kampanji je drukčije o tome govorio, dakle, prekršio je ta dva konrektna predizborna obećanja!)
Nekadašnji glavni inspektor Hrvatske vojske, general Blaškić, zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za Srednju Bosnu, pozdravio je Josipovićevu ispriku Bosni i Hercegovini, a i američka vlada je pozitivno reagirala na ovaj potez šefa države, kao i gestu što je posjetio stratište masovnog zločina nad muslimanskim civilima u Ahmićima koje je počinila jedna jedinica Hrvatskog vijeća obrane, i Križančevu selu gdje su pripadnici Armije BiH izvršili masovni zločin nad hrvatskim civilima. Zanimljivo je da su britanski vojni instruktori obučavali tzv. antiterorističke jedinice HVO-a i Armije BiH koje su izvršile zločin terorizma nad muslimanskim i hrvatskim civilima.
Ovom prilikom treba naglasiti da 16. travnja 1993. ubijeni civili u Ahmićima još nisu bili Bošnjaci nego Muslimani, narodnost koja se pisala velikim prvim početnim slovom “M“, dok je bošnjačka nacionalnost stvorena tek na Bošnjačkom kongresu u Hotelu Holiday In u opkoljenom Sarajevu koncem ljeta 1993. godine. Muslimansku nacionalnost je bosanskim muslimanima dao diktator Tito po odredbi jugoslavenske komunističke partije kako bi se broj Hrvata u BiH smanjio u odnosu prema broju bosanskih Srba. (Tada se zgrozi cijeli arapski i islamski svijet jer je heretično ime vjerske zajednice koristiti za ima neke nacionalnosti.)
Po DNK-analizi naroda i etničkom porijeklu su bosanski muslimani, dakle, današnji Bošnjaci, porijeklom Hrvati jer su hrvatski katolici i bogumili nakon osvajanja Kraljevine Bosne od strane Osmanskog Carstva, kad je 1463. godine “Bosna šaptom pala“, kolektivno konvertirali sa kršćanstva na islam, ali su i dalje govorili i pisali hrvatskim jezikom, i u prvim godinama nakon promjene vjere u svojim imenima pored novih muslimanskih imena zadržali svoja hrvatska i katolička imena, o čemu svjedoče tzv. defteri, na pr. Muhamed Ante, ili Ibrahim Josip, itd.
Razlog (motiv) kolektivnom prelasku bosanskih Hrvata na islam u 15. st. je bio taj što su ugarski kraljevi na papine pozive vodili križarske ratove protiv bosanskih bogumila koji su tako doživljavali pokolje, a drugi je razlog što je poljoprivrednu zemlju u okviru Osmanskog Carstva dijelio isključivo sultan, i to isključivo muslimanskim feudalcima; kako bi hrvatsko plemstvo nakon turske okupacije zadržalo svoje posjede, prelazilo je na islam i muslimansku vjeru, a kmetstvo je automatski slijedilo poteze plemstva (materijalni dokazi u obliku kamenih stećaka također svjedoče o hrvatstvu bosanskog plemstva u srednjem vijeku).
Otac domovine Ante Starčević je stoga i rekao da su bosanski muslimani “cvieće hrvatskog naroda“, i njemu se ima zahvaliti što Europa nije u drugoj polovici 19. st. nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske godine 1878. izvršila istrebljenje muslimana u Bosni jer je Ante Starčević bio pokrenuo široku diplomatsku akciju kojom je vladarima u europskim metropolama i u Beču objašnjavao da bosanski muslimani nisu ni Turci ni Arapi niti potječu iz Male Azije nego da su autohtono stanovništvo hrvatskog podrijetla, a sociolog i povijesni istraživač dr. Ivo Pilar je na osnovi znanosti potvrdio navode političara Ante Starčevića, a forenzičari današnjice su pak potvrdili Pilara.
Druga je stvar što je velikosrpska propaganda režima Slobodana Miloševića i srpskih pobunjenika u Bosni tumačila da su bosanski muslimani navodno porijeklom Turci i da ih stoga treba istrijebiti u znak osvete za 400-godišnju okupaciju Srbije od strane Osmanskog Carstva i uništenja srednjovjekovnog srpskog Dušanova carstva.
Još je svježe sjećanje kad je ratni zločinac Ratko Mladić u Srebrenici u srpnju 1995. uoči pokolja nad Bošnjacima i nakon pada Srebrenice izjavio u kamere srpske televizije da će se „njegovi osvetiti za pokolj dahija“. Dakle, potpuno je pogrešna srpska propaganda o tome da bi Bošnjaci bili porijeklom navodno Turci, nego je to samo izgovor za osvajanje teritorija u BiH od strane Srba, jer teritorij u BiH nije srpski!
Bosanski franjevci rekoše davno da je Bosna onih koji je ne dijele, a franjevci su, pored pravaša, bili najverjniji privrženici Bosne kroz povijest. Ako će se gledati strogo državno-pravno, onda je Bosna i Hercegovina i dan-danas u posjedu Vatikana jer je posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača, koja je bila Hrvatica i katolkinja, maćeha posljednjeg hrvatskog kralja Bosne, Stjepana Tomaševića Kotromanića, krunu Bosne oporukom od 20. listopada 1478. povjerila u nasljedstvo Svetoj Stolici, dok su njenu djecu Žigmunda i Katarinu oteli u Istanbul i poturčili. (U kapitolskoj galeriji u Rimu nalazi se slika kraljice Katarine Kotromanović Kosače u ulju od talijanskog slikara Giovannija Bellinija, a tijelo smaknutog posljednjeg bosanskog kralja, kojega je pogubio sultan Mehmed II, osvajač Hrvatsko-Vrhbosanskog Kraljevstva, sahranjeno je u franjevačkom samostanu u Jajcu.) U vrijeme pada Kraljevine Bosne pod Osmansko Carstvo je teritorij Bosne obuhvaćao zemlju između rijeke Vrbas i Drine, dok je od Vrbasa do Une zemlja bila integralni teritorij Kraljevine Hrvatske u sklopu Kraljevine Ugarske, te i osmanska vlast teritorij današnje Bosanske krajine naziva u svojim diplomatskim dokumentima “Turska Hrvatska“. Hrvatski kraljevski grad Bihać i tvrđava Jace su se branili još desetljećima nakon pada Bosne, Bihać sve do 1522. godine!
Dana 6. travnja 1992. počeo je opći napad srpskih pobunjenika u BiH i paravojnih jedinica iz Srbije, kao i Jugoslavenske narodne armije na Republiku BiH, odnosno počela je velikosrpska agresija i invazija Srbije na Bosnu i Hercegovinu. Taj dan je opkoljen glavni grad Republike BiH, Sarajevo, kojega je JNA stavila u čelični obruč, i počeo je višegodišnji srpski teror nad Sarajevom koje je nemilice granatirano i bombardirano, a civili gađani od strane srpskih snajperista, te je od srpskog terora poginulo u Sarajevu preko 10 000 građana, djece, žena, staraca i muškaraca, srpska soldateska i balkanski divljaci s okolnih brda spalili su sarajevsku knjižnicu sa najstarijim djelima odnosno povijesnu baštinu, devastirali židovsko groblje u Sarajevu, jednom riječju, srpski osvajači su iza sebe ostavili spaljenu zemlju!
Međutim, de facto je srpski napad na Bosnu i Hercegovinu započeo još 18. rujna 1991. kad je JNA spalila i sa zemljom sravnila hercegovačko selo Ravno u kojemu žive Hrvati. Time je tzv. JNA pokazala svoj pravi karakter koji je već dokazala u Republici Hrvatskoj.
Nedvojbeno je da je Srbija izvršila invaziju i agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i da je okupirala dvije trećine te nezavisne države čija je većina stanovništva na referendumu od 02. 3. 1992. sa 66% glasova izglasovala državnu nezavisnost Republike BiH. Takozvanim mirovnim Daytonskim sporazumom je međunarodna zajednica podijelila Bosnu i Hercegovinu koja je kao Republika ukinuta, i 49% bivše Republike BiH je dodijeljeno velikosrpskom agresoru kao nagrada i poruka da se agresija isplati!
Je li Hrvatska sudjelovala u podjeli BiH? Na to pitanje možete odgovoriti vašim mišljenjem na ovome blogu.
CBK kaže da je Republika Hrvatska, nažalost, sudjelovala u podjeli BiH umjesto da se borila za zapadnu granicu Velike Srbije na Drini, odnosno da BiH ostane cjelovita kako ne bi postala srpska!
Od čimbenika u hrvatskoj politici je Bosnu dijelio HDZ, ali i tada opozicijski SDP je dijelio BiH, naime, kad se Franjo Tuđman vratio sa sastanka iz Tikveša u travnju 1991. godine sa Slobodanom Miloševićem natrag u Zagreb, prije nego je o postignutom dogovoru o podjeli BiH zvijestio predsjedništvo HDZ-a je o sporazumu o podjeli BiH sa Slobodanom Miloševićem obavijestio Ivicu Račana, i Račan se, kako je bio izvijestio Feral Tribune, složio sa podjelom, isto kao i drugi opozicijski vođa, Dražen Budiša, koji je podjelu BiH čak branio 1993. u američkom Kongresu, na zaprepaštenje kongresnika koji su mislili da je liberal, a kad ono ispalo da je pro-komunist, jer, komnunisti su dijelili BiH.
Bosnu i Hercegovinu je dijelila i međunarodna zajednica (Henry Kissinger je bio i jeste i danas zagovaratelj podjele BiH), na koncu, Daytonskim sporazumom je BiH definitivno podijeljena, samo što je kao smokvin list zadržala državni okvir kako ne bi ispalo da je međunarodna zajednica agresor na BiH, iako je upravo to slučaj! Zao svijet je podijelio BiH!
Ne bi komunistički diktator Srbije, Slobodan Milošević, ikada mogao krenuti u napad na BiH i njenu podjelu da nije imao podršku od najviših krugova američke, britanske i francuske politike. Još se sjećamo kad je u opkoljeno Sarajevo došao francuski predsjednik Mitterand, i kako su Sarajlije naivno mislili da je predsjednik Republike Francuske došao pomoći, čak je u biti i došao pomoći, ali ne žrtvama nego agresoru, Srbima je došao upomoć, i predsjedniku Predsjedništva Republike BiH, Aliji Izetbegoviću, je rekao neka kapitulira pred Srbijom i Miloševićem!
Republiku BiH dijelio je Slobodan Milošević i njegov vodonoša, mangup i “luđak“ Radovan Karadžić, uz generala Ratka Mladića, ratnog zločinca iz velikosrpske agresije na Hrvatsku kad je njegova JNA razorila Kijevo kod Knina, a svi trojica su veliki zločinci koji su počinili genocid u BiH!
Republiku BiH dijelio je i njen predsjednik Alija Izetbegović i bošnjačka vladajuća stranka SDA, UN je dijelio BiH i Europska unija (tada Europska zajednica) je dijelila Bosnu jer su njihovi diplomati predlagali planove sa zemljovidima o podjeli BiH, kao Cutiljerov plan i zemljiovid iz ožujka 1992., ili Vance-Owenov plan i zemljovid iz travnja 1993., ili Owen-Stoltenbergov plan i zemljovid iz rujna 1993, ili kako je i Andrija Hebrang (HDZ) rekao da je radna skupina Vijeće Europe dala prijedlog o podjeli BiH, zatim, sporazum Karadžić – Izetbegović je dijelio BiH, dogovor Tuđman – Milošević u Karađorđevu i Tikvešu iz 1991., i Daytonski sporazum iz 1995. ju je definitivno podijelio. Od hrvatskih političara koji su dijelili BiH su pored Franje Tuđmana bili Josip Manolić i Stjepan Mesić, samo što su se posljednja dvojica 1994. predomislili kad su čuli da će biti optužnice međunarodnog suda ICTY protiv hrvatskih dužnosnika.
Jedini koji nisu dijelili BiH bili su Hrvati koji su se borili u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) i osnivač HOS-a i predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, koji su branili BiH od velikosrpske agresije.
Kako bi predsjednik Republike i HDZ-a Franjo Tuđman mogao dijeliti BiH, morao je prvo dati smaknuti njene branitelje, simbolizirane sa zapovjednikom HOS-a u BiH, pukovnikom Blažom Kraljevićem, koji je ukazom predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića, a na prijedlog Dobroslava Parage, postao general i član glavnog stožera vojske Republike Bosne i Hercegovine (Armije BiH), tako je udbaška struktura u hrvatskoj tajnoj službi organizirala smrtonosni atentat na general HOS-a Blaža Kraljevića, i osam stožernih časnika HOS-a, kraj Mostara, dana 9. kolovoza 1992. godine, koji su ubijeni u zasjedi koju je postavila tzv. Kažnjenička bojna HVO-a. Nakon toga počeli su hrvatsko-muslimanski sukobi u kojima su Franjo Tuđman i Alija Iztebegović nastojali sa poda pokupiti mrvice koje im je sa stola bacio Slobodan Milošević. U brojnim zločinima nad Hrvatim u Srednjoj Bosni, i nad Muslimanima u Hercegovini, koje je organizirao KOS JNA koji je imao svoje tajne agente u HVO-u i Armiji BiH, ubijeni su brojni civili, na zadovoljstvo pobunjenih Srba koji su u svojoj propagandi uspjeli srpsku agresiju svesti na “građanski rat“. Čak su se Muslimani uspjeli međusobno ubijati (pristaše Fikreta Abdića, lojalni Radovanu Karadžiću, protiv Bošnjaka iz 5. korpusa Armije BiH u Cazinskoj krajini.)
Na koncu, proglašenje tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, u lipnju 1993., je dokaz da je Franjo Tuđman dijelio BiH (plan o pararepublici Herceg-Bosni bio je donijet na dan pada Vukovara u Zagrebu, tzv. “Akt o osnivanju Herceg-Bosne“), a pošto je bio predsjednik Republike izabran od naroda, onda je Republika Hrvatska također dijelila BiH, ali od te podjele ništa nije dobila nego samo su Srbi dobili svoj dio, 49%, a žrtve Hrvati i Muslimani/Bošnjaci dobile su figu. Tako to izgleda kad Hrvati i Bošnjaci nisu saveznici, onda su Srbi pobjednici, a kad su Hrvati i Bošnjaci saveznici, onda su Srbi gubitnici, tako je bilo na početku srpske agresije na BiH kada je prijetio srpski poraz od zajedničke hrvatsko-muslimanske antivelikosrpske koalicije, i na koncu rata kada je u zajedničkoj hrvatsko-bošnjačkoj kontra-ofenzivi 1995. oslobođeno 25% teritorija BiH. Jedan plus jedan je dva, a dva je veće od jedan – to je jednostavna računica kad je u pitanju odnos Hrvata i Bošnjaka prema Srbima.
Zaključno, od političkih stranaka, Bosnu i Hercegovinu dijelio je Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, Socijalistička partija Srbije, Srpska demokratska stranka, Socijaldemokratska partija (Hrvatske), Hrvatska demokratska zajednica, i Stranka demokratske akcije.
Hrvatska stranka prava pod predsjedanjem Dobroslava Parage je branila teritorijalnu cjelovitost BiH i nije dijelila BiH nego ju je branila od velikosrpske agresije. Već je bio spreman plan da HOS uhiti Radovana Karadžića i razbije obruč JNA oko Sarajeva. Međutim, onda se dogodio Franjo Tuđman, Josip Manolić, Mate Boban i 9. kolovoz 1992. godine!
Na koncu je američki predsjednik Bill Clinton prihvatio antivelikosrpski savez koji je 1991. stvorio Dobroslav Paraga, i prislio je hrvatskog predsjednika Tuđmana i bosanskog predsjednika Izetbegovića da 1994. potpišu Splitski sporazum, i prekinu hrvatsko-muslimanske sukobe kako bi se zajedničkim snagama okrenuli srpskom agresoru i porazili ga, tako da je vojska bosanskih Srba iz tzv. “Republike Srpske“ doživjela poraz i morala kapitulirati, ali je međunarodna zajednica za zelenim stolom nagradila poražene Srbe sa polovicom okupiranog teriorija Bosne i Hercegovine.
Hrvatska stranka prava 1861. bila je jedina stranka na svijetu koja je Ustavnom sudu Republike BiH nakon Daytonskog sporazuma podnijela tužbu radi poništenja ukidanja Republike BiH i njene podjele na dva entiteta, ali je Ustavni sud Republike BiH odbacio Paraginu tužbu, i nakon toga je međunarodna zajednica (nakon Pariškog mira iz 1995.) ukinula Ustavni sud BiH i Republiku BiH, stvorila podijeljenu državu BiH sa dva entiteta, i uvela protektorat nad Bosnom i Hercegovinom koji traje do danas. Tako je to kad se ne sluša svoje branitelje!
CBK
Post je objavljen 15.04.2010. u 14:11 sati.