„Nije Boga poslao svoga Sina na svijet, da osudi svijet, nego da se svi ljudi po Njemu spase.“ Tko u Njega vjeruje i po Njegovoj vjeri živi, neće biti osuđen, već će ući u vječni život. A tko u Isusa ne vjeruje, ne treba mu ni suditi jer se sam osudio time, što ne vjeruje u jedinorođenoga Sina Božjega. Isus je kao liječnik, koji je došao da spasi bolesnika od smrti. Tko neće vršiti liječnikove odredbe, sam je kriv svojoj smrti. Tako će i Bog na posjednjem sudu samo proglasiti osudu, koju je čovjek sebi skrojio za života. A propast će zato, što je svjetlost, tj. nauka Isusova došla na svijet, ali je ljudima bila milija tama, tj. ne vjerovati. Vole nevjeru više nego zakon Božji, jer grešno žive pa su djela njihova zla. Grešan život najveća je zapreka vjeri. Kad se srce odvrati od Boga, onda kao da čovjeku potamni razum. Tko čini zlo, skriva se, da mu djelo ne izađe na vidjelo, jer bi ga bilo sram. Tako i čovjek odan grijehu nerado sluša o Bogu, ne dolazi u crkvu, jer se boji, da mu se savjest ne probudi pa da ga ne ukori. Takav voli vjerovati u ono što ispričava njegov grijeh. Pa kaže da nema ni neba, ni Boga ni pakla. A tko živi kako traži zakon Božji, rado prima što mu vjera kaže, ne treba se sramiti svojih djela, jer radi onako kako je Bogu ugodno. I što tko više živi po zakonu Božjem, to mu je draža vjera.“
Iz knjige: Rudolf Vimer - Isus Krist, život našeg Spasitelja
Meditacija o razgovoru Isusa i Nikodema (Iv 3, 1-22).
Post je objavljen 13.04.2010. u 23:12 sati.