Jutro 6. veljače počelo je veselim tonovima gudača Berlinske filharmonije. Vinko Trendel ustao je u 6, odsjedio par minuta u zahodu reda radi, umio se, prelistao novine, pojeo dvopek s maslacem i marmeladom od breskve, popio redovitu jutarnju kavu (sve kave poslije ove dio su navike, ali ne i užitka kao ta prva). Pogledao je kroz prozor i ugledao redovitu gužvu na autobusnoj stanici. Iza stanice, Zagreb je izgledao poput prizora iz neke starinske razglednice kroz mutno staklo. Popio je ostatak čaja iz šalice i polako se počeo spremati za polazak i put do posla. Nije žurio.
Svako jutro, od ponedjeljka do petka, putovao je na Dugave autobusom, tramvajem i opet autobusom, nekih sat vremena. Ponekad je put do posla bio prava avantura. Kašnjenja autobusa, gužve na stanicama, povremena zloća i bahatost suputnika, o gluposti nije imao iluzija… sve ga je to ponekad odbijalo od autobusa. Ipak, promatranje ljudi i usporedbe sa sobom i drugima, bili su više od hobija i zabave. Osim toga, auto je još uvijek smatrao luksuzom, a za bicikl još nije skupio snage i hrabrosti. Volio je promatrati ljude i vjerovao kako se tako može puno naučiti. Volio je promatrati reakcije, odnose i ljude pojedinačno.
U 6.45 je krenuo na stanicu. Znao je da njegov bus obično kasni, između 6.45 i 6.50. Slijedeći stiže oko 7. Stao je kod prednjeg ulaza u autobus, gledao prazno u daljinu, pokušavajući se sjetiti nečega. Počeo je s redovitim promatranjem ljudi. Nakon nekoliko redovitih lica, primijetio je novu osobu na stanici. Imala je tridesetak i nešto godina, možda bliže četrdesetoj, mladolike fizionomije i gipkih kretnji. Odjevena u tamno crveni kaput s crnim hlačama i francuskom kapom, bila je donekle posebna… nije bila jedna od redovitih suputnica na toj liniji. Iako novo lice na stanici, činila mu se nekako poznata – izraz lica, pogled, smirenost držanja i u ovoj jutarnjoj gužvi bili su mu odnekud poznati. Cijelim se putem pokušavao sjetiti gdje je već vidio, sreo (a možda i upoznao) ovu zanimljivu ženu. Sama smirenost i pogled činili su je dodatno zanimljivom. Odnekud kao da se sjećao tog lica i tog pogleda, iako se nije sjetio da ju je ikada fizički i formalno upoznao. Nije bilo govora o poslovnom poznanstvu, a ni o nekoj prijateljskoj ili sličnoj kombinaciji.
Vozio se autobusom do Kaptola, a nakon toga presjeo na uvijek punu 14icu i putovao do Sigeta, gdje je ulovio bus za Dugave, a na kraju i stigao do škole u kojoj je predavao nekoliko društvenih predmeta (Sociologiju, Etiku i Filozofiju). Jura Tomić, vlasnik učilišta i nekoliko poduzeća, samoposluga, gradilišta i dr., čitao je neke njegove članke objavljene u Večernjaku i odlučio ga zaposliti kao profesora u privatnoj srednjoj školi.
- Dobar dan, kolega Trendel, pozdravile su ga kolegice u zbornici i tajnica škole.
- Dobar dan, odgovorio je spremno. Uzeo je imenik 3.c i otišao hodnikom do učionice.
Komentari nisu izostali. Kolegica Galić primijetila je dolazak na posao pet minuta ranije, kako nije kasnio već tjedan dana, a kolegica Krahl kako opet nosi onu lijepu žuto plavu kravatu i kako je zgodno upario sako s košuljom i kravatom, ali bi bilo krajnje vrijeme da mu neko kaže kako bi mogao i druge hlače nositi, a ne samo te dosadne traperice, što je njoj baš bez veze. Kolegica Jakovčić nije htjela ništa komentirati, jedino joj nije bilo jasno zašto se kolega Trendel rijetko zadržava u zbornici i nema naviku druženja.
- Ne može se reći da nije uljudan. Čak naprotiv, fino sve pozdravi i odgovori što ga se pita, nikad više od toga, od druženja ni d, nastavljala je razmišljanje na glas profesorica Jakovčić.
- Ma to su ti takvi zatvoreni tipovi, dopunila je sociološko psihološku analizu kolegica Horvat.
Vinko je odradio svoj radni dan po navici marljivo i predano, svih 7 sati nastave, a nakon toga i krenuo na zasluženi odmor. Posebno ga je veselilo to da je petak i da u ponedjeljak ne radi 1. sat, pa može duže spavati. Ipak, još je uvijek razmišljao o ženi koja mu se jutros učinila poznata na stanici i u autobusu. Razmišljao je o njoj i putem kući. Stigao je u stan oko 4, raspremio stvari, podgrijao ručak i otvorio bocu Budweiser piva. Uživao je pri pomisli na par slobodnih dana pred sobom i kako ostatak petka može provesti u neradu. Pojeo je ručak i popio pivo, malo odmorio, a iza prvog sumraka, oko pola šest upalio i kompjutor. Pregledao je sve što ga je zanimalo na Internetu – e-mail poruke, zadnje vijesti, portale, specijalizirane stranice, reklame, spotove, a onda pogledao ima li kakvih novih i zanimljivih likova na mreži - Twitter, Myspace, Facebook, sve je bilo kao začarani krug, ista lica, profili, „prijatelji“, nove igre i aplikacije, grupe i klubovi… sve mu je već počelo pomalo ići na živce. Pogledao je novosti na web stranici Ane, svoje sestrične, doktorice neurologije, živahne osobe koja je asocirala na sve samo ne na doktoricu (što zapravo asocira na doktoricu, pitao se ponekad), kod Ane su na profilu vladale dječje neozbiljnosti, šarenilo, osobitost… sve su to bile njezine osobine u privatnom životu, koje je stavila i na web profil, a na poslu je bila ozbiljna i uniformirana, teško prepoznatljive osobnosti. A onda, na Aninoj stranici, među prijateljima i prijateljicama, ugledao je onu istu ženu s autobusne stanice.
Profil: Gertruda A., volim New York Dolls, Mozarta, Štulića i Pankrte, belgijske praline … i onaj isti pogled i smirenost, snaga i osobnost koji su odjekivali s fotografije na profilu.
- I baš je našla ime - Gertruda… Otkud joj to? Od bake, prabake, bakine strine? A ovamo - sluša Dollse i Pankrte. Uz Mozarta već bolje ide, samo što mi onda nekako bolje paše uz muzej ili dom umirovljenika, razmišljao je naglas, dok je pisao komentar Gertrudi. Ana će već uletjeti s nekim komentarom na moj komentar i eto priče… nastavio je Vinko.
- I ja se ponekad pitam otkud mi takvo ime Gertruda, brzo je stigao odgovor. Ni baka ni bakina baka ni strina ni prabaka, nitko se nije tako zvao. Osim mene. I to je to.
- Kava u Booksi?
- Može, ali ne u Booksi. Bolje u nekom manje poznatom mjestu. Kapuciner na Kaptolu?
- Može.
Krenuo je na stanicu par minuta prije autobusa. I stigao na stanicu zajedno s njom. Nakon kratkotrajnog i tzv. formalnog upoznavanja, razgovor je počeo još u autobusu.
- Nisam te prije viđao na kvartu ni na stanici. Valjda se mimoilazimo.
- Valjda. A možda i zato što sam tu od jesenas, a prije sam bila na Srebrnjaku. Inače kasnije idem na posao, obično oko pol osam.
- I voliš Dollse?
- O da ... Njih i još mnogo toga - Stooges-e, Iggy Pop-a, Lou Reed-a…
- I čokoladne bombone?
- A tko ne voli čokoladu?
Popili su kavu u Kapucineru, pa nastavili priču o glazbi i čokoladi na Remetama, u njezinom stanu, uz vino i krekere. Nisu to htjeli nazvati vezom. Jednostavno, nastavak priče u sve češćim susretima i izlascima. I naravno, na internetu. Na njezinom i njegovom profilu.
Profil: Gertruda A., volim Vinka T., New York Dolls, Mozarta, Štulića i Pankrte, belgijske praline…
Profil: Vinko T., volim Gertrudu A., Ramones, Bacha i Termite, štrukle i čokoladnu tortu…
Post je objavljen 13.04.2010. u 21:42 sati.