"Sanjala sam noćas da te ljubim, i bilo je tako kristalno jasno, cijeli događaj, trenutak u kojem si me uveo u praznu sobu, crveno - crna posteljina na krevetima, njihanje dugih zastora kroz otvorena balkonska vrata, geometrijski ukrasi i nas dvoje. Ljubila sam te u tom snu lijeno, ne želeći da završi nikada. Nismo se dodirivali ničim osim usnama.
Mirisala sam na parfem Shalimar. Taj se miris kao magija, puderasta i meka širio mojoj kožom, stapajući se s njom poput nedefinirane izmaglice. Volim te stare, prastare parfeme, orijentalnih imena i specifičnih nota kakvih danas više nema. Boja im je tako zlatno žuta, intenzivna. Bočice poput skulptura isklesanih u kristalima. Navodno, postoji priča o tom ljubavnom paru, počelo bi u bajkama valjda ovako: "Jednom u davna vremena je živio princ Khurram. Šetajući bazarom vidio je ženu koja mu je toliko zarobila srce da ju je proglasio jedinom voljenom, a nakon što je umrla rađajući mu dijete, očajan, u znak vječne ljubavi sagradio je Taj Mahal."
Shalimar su vrtovi ljubavi, vrtovi kojima je tako voljela šetati udišući zrak prepun limuna, bergamota, jasmina, majske ruže, vanilije, irisa, tamjana. Mora da je bilo čarobno biti tako okružena ljepotom i tako voljena, tako tajanstvena.
Kiša tromo i jednolično sipi, u mom vremenu sve je sivo i olovno, tako različito od prigušenog sunčevog svjetla i sjena između kamenih zidina što su okružili njen.
Zatvorim oči. Pokušavam se sjetiti okusa tvojih usana pomiješan s puderom parfema. Prinesem zglob usnama. Osjetim samo kako se hladnoća kiše, naglo izmiješala s eliksirom bez vremena.
Mora da i nije bilo tako teško umrijeti uz toliku ljubav. "
Post je objavljen 13.04.2010. u 14:44 sati.