Marketing
Razgovor s dr. sc. Renatom Tomljenović
U sklopu studijskog putovanja, studenti druge i treće godine Interdisciplinarnog studija Kultura i turizam Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, 7. travnja posjetili su Institut za turizam u Zagrebu. Autorica Strategije razvoja kulturnog turizma dr. sc. Renata Tomljenović razgovarala je s nama po završetku prezentacije.
Prošlo je sedam godina od donošenja Strategije. Koliko je ona zaživjela, ima li konkretnih rezultata i jesu li zadovoljavajući?
Treba istaknuti da je Strategija sastavljena u dva dijela: prvi dio čini sam strateški dokument i njegova kvaliteta, a drugi je volja, želja i sposobnost tijela koji je moraju operacionalizirati i provesti. Sam dokument morao je imati vizionarski duh, jer kad bismo uvijek polazili od onoga što je realno i moguće bojim se da bi nam planovi uvijek bili vrlo skromni.
Strategija je afirmirala kulturni turizam kao prioritetno područje RH, mnogo smo radili na kratkoročnom obrazovanju, sudionici su dobili razinu znanja koja im omogućava nadziranje i usmjeravanje procesa, ali za samu implementaciju još uvijek moraju koristiti stručnu pomoć. Napravili smo dosta na umrežavanju i protoku informacija, kao i na osvještenju da su kulturno turističke atrakcije nešto što je poželjno i pozitivno, npr. Špancirfest ili Motovnuski filmski festival, koji je izvadio Motovun iz filmskih okvira i postavio ga na turističku kartu Hrvatske.
Nadalje, Strategija je predložila da se osnuje ured koji će biti nezavisan i od kulture i od turizma. Budući da to iz praktičnih razloga nije bilo moguće, ured je smješten u okviru turističkih zajednica i naravno da on najviše servisira same turističke zajednice. Ipak, čini mi se da je i tu napravljen iskorak, jer je vidljivo da turističke zajednice na lokalnoj razini jako dobro surađuju s lokalnim kulturnim krugovima.
Nema priredbe na kojoj ne sudjeluju kulturno-umjetnička društva, kao što je to uvijek i bilo, no nekada to nije bilo osviješteno kao dio kulturno-turističke ponude.
Trebalo bi krenuti malo agresivnije u realizaciju osmišljenog koncepta, s obzirom na to da smo kreirali preduvjete. Kao prvo, poraditi na razvoju konkretizacije turističkih proizvoda, na njihovu povezivanju prvenstveno kroz jedinstveni katastar kulturnih dobara koji je u planu, na nadziranje kvalitete u realizaciji projekata, iz razloga što dugo godina financiramo razne projekte, a uspjeh mjerimo formalistički. Izrazito je važan i proboj na strana tržišta, a ključno bi bilo konzultiranje naše struke prilikom realizacije velikih kulturnih projekata poput Narone ili Krapine. Trebamo li se mi nametnuti kulturi ili stvoriti međuplatformu – nisam sigurna, no bojim se da ako ovako nastavimo - svatko svojim putem, počet ćemo graditi megakulturne atrakcije koje će imati vrlo malo obzira prema prosvjetiteljskoj strani i logistici.
Mogu li u tome pomoći državne institucije, može li vas nametnuti hrvatska Vlada?
Mi djelujemo iz turizma. Budžet Minstarstva turizma je manji od budžeta Vlade, a onaj Ministarstva kulture je otprilike deset puta bolje financiran. Ministarstvo turizma kao takvo bi trebalo biti ono koje će lobirati za interese turizma kod svih ostalih relevantnih ministarstava, jer vrlo je malo toga u ingerenciji samog ministarstva. Smatram da Ministarstvo turizma nema dovoljno jak mišić prema Ministarstvu kulture. Velik je pritisak na Ministarstvu turizma, ono mora brinuti o brojčanim rezultatima. Obično se na kraju dobri rezultati pripišu hotelijerima, a loši Ministarstvu i TZ. U ovo vrijeme krize na njima je veliki pritisak.
Je li možda kulturni turizam rješenje za ovu recesijsku godinu?
Sazrijet će vrijeme i za to. Za sve postoji pravo vrijeme izlaska na tržište, ako preuranite s idejama nemate plodno tlo na koje će one pasti. Mi kao institucija imamo jako suženo područje djelovanja, budući da smo savjetodavno tijelo. Ako nepozvano djelujemo, možemo biti ocijenjeni kao agresivni.
Na tragu svega do sad rečenog, je li kulturni turizam doista postao prioritetno područje djelovanja?
Rekla bih da jest. Uključujemo se u aktivnosti poput „Europska destinacija izvrsnosti“, dobivamo nagrade, a mislim da je vrlo važno da se događaju određene promjene i u Ministarstvu kulture, posebice u muzejskoj djelatnosti. U Krapini je, na primjer, vrlo suvremeni postav, crkvene riznice vjerskih institucija imaju odlične sadržaje.
Koliko je Crkva otvorena prema kulturnom turizmu?
Moj dojam je da je Crkva prilično suradljiva i otvorena. U brojnim mjestima naići ćete na umjetničke zbirke vjerskih institucija koje su puno bolje očuvane i prezentirane nego zbirke muzeja. Npr. samostan u Bolu sa kasnorenesansnom oltarnom slikom venecijanskog majstora Tintoretta, samostalnu zbirku slikara Mladane Veže u Zaostrogu, eklatantan primjer je riznica u Zadru. Samostanski postav muzeja u Starigradu ljepši je od onog u gradskom muzeju.
Problem u kulturi je općenito u otvorenosti svih muzejskih institucija i galerija. Djelatnici u kulturi imaju drugačije prioritete djelovanja, koji su daleko od financijske dobiti.
Kako se ljudski resursi u turizmu prilagođavaju viziji kulturnog turizma? Nailazite li na otpor?
Upravo iz tog razloga duboko smo promišljali o stupnju direktivnosti koji ćemo postaviti u Strategiji, bismo li trebali izdvojiti resurse koje smatramo primarnima i reći – ovo je od nacionalnog značaja, no onda se postavlja pitanje bi li nakon jednog Dubrovnika, Trogira i Eufrazijane ostalo mjesta u financijskom proračunu za manje, ali jedanko vrijedne, kreativne i zanimljive resurse. Primjera radi: možete npr. u Puli imati jednu Arenu, ona može biti od nacionalnog značaja i ja vjerujem da se agresivnije promovira, bolje interpretira, da je vodička služba organiziranija mogla bi postati financijska prespektiva koja bi financijski doprinosila puno više nego sada, da ne spominjem vojnu povijest Pule. Međutim, svjesni smo toga da to nitko ne može narediti, pa ni ministarstvo, ako nemate ljude koji bi taj projekt mogli nositi, uzaludno je izdvajati potencijale.
Sličan primjer je Sv. Nikola – tvrđava u Šibeniku, obrambena renesansna tvrđava sredozemlja koja stoji prazna i propada.
Smatrate li da će se u budućnosti interdisciplinarni pristup kao i studij Kulture i turizma pokazati opravdanim?
Apsolutno. Mislim da naše društvo postaje sve složenije, i svladati samo jedno područje nije najoptimalnije. Pogledajte samo računovodstvo ili pravo. Trend je u svijetu da se potiče interdisciplinarno studiranje, mislim da će ljudi koji će imati spoznaje iz više područja svakako puno lakše naći svoje mjesto na tržištu rada. Iako to trenutno ne izgleda tako.
Možete li navesti radna mjesta u kojima će se prepoznavati potencijal i vještine stečene na ovom smjeru?
Studenti kao prvo trebaju ući na početničke, a ne na menadžerske pozicije, zatim će se vrlo brzo svojom kvalitetnom prezentacijom pozicionirati vrlo uspješno i visoko. Prerano vam davati titule menadžera zvuči jako dobro za ego mladih ljudi, ali dugoročno ne stvara preduvjete da se osoba razvija optimalno.
Vidim vas posvuda, dok ne savladate ažurnost, brusite vještine poslovne koumunikacije i prezentacije. Nakon toga vas vidim na puno jako različitih i zanimljivih mjesta. Npr., agencije za organiziranje posebnih događanja - moji studenti koji su slušali predmet menadžment kulturnih manifestacija već se zapošljavaju na takvim mjestima, čak su i direktori takvih agencija.
Kongresni centri u hotelima sa organizacijom dodatnih programa, turističke zajednice, to su mjesta gdje će takva kombinacija biti sve više tražena. Također, u svijetu konzaltinga, možda i od projekta do projekta, od vodećih do suradničih pozicija. Općinski i županijski uredi, pučka otvorena učilišta, sve su to mjesta koja bi trebala imati takve mlade kreativne ljude.
Dolazi vrijeme kada poslodavci pogotovo u privatnom sektoru ne pitaju više kakvu diplomu imate, nego što znate raditi. Ovdje će dolaziti do izražaja vaša sposobnost prezentacije, da prepoznate što poslodavci otprilike traže i na taj način prilagodite prezentaciju sebe.
Prošlo je sedam godina od donošenja Strategije. Koliko je ona zaživjela, ima li konkretnih rezultata i jesu li zadovoljavajući?
Treba istaknuti da je Strategija sastavljena u dva dijela: prvi dio čini sam strateški dokument i njegova kvaliteta, a drugi je volja, želja i sposobnost tijela koji je moraju operacionalizirati i provesti. Sam dokument morao je imati vizionarski duh, jer kad bismo uvijek polazili od onoga što je realno i moguće bojim se da bi nam planovi uvijek bili vrlo skromni.
Strategija je afirmirala kulturni turizam kao prioritetno područje RH, mnogo smo radili na kratkoročnom obrazovanju, sudionici su dobili razinu znanja koja im omogućava nadziranje i usmjeravanje procesa, ali za samu implementaciju još uvijek moraju koristiti stručnu pomoć. Napravili smo dosta na umrežavanju i protoku informacija, kao i na osvještenju da su kulturno turističke atrakcije nešto što je poželjno i pozitivno, npr. Špancirfest ili Motovnuski filmski festival, koji je izvadio Motovun iz filmskih okvira i postavio ga na turističku kartu Hrvatske.
Nadalje, Strategija je predložila da se osnuje ured koji će biti nezavisan i od kulture i od turizma. Budući da to iz praktičnih razloga nije bilo moguće, ured je smješten u okviru turističkih zajednica i naravno da on najviše servisira same turističke zajednice. Ipak, čini mi se da je i tu napravljen iskorak, jer je vidljivo da turističke zajednice na lokalnoj razini jako dobro surađuju s lokalnim kulturnim krugovima.
Nema priredbe na kojoj ne sudjeluju kulturno-umjetnička društva, kao što je to uvijek i bilo, no nekada to nije bilo osviješteno kao dio kulturno-turističke ponude.
Trebalo bi krenuti malo agresivnije u realizaciju osmišljenog koncepta, s obzirom na to da smo kreirali preduvjete. Kao prvo, poraditi na razvoju konkretizacije turističkih proizvoda, na njihovu povezivanju prvenstveno kroz jedinstveni katastar kulturnih dobara koji je u planu, na nadziranje kvalitete u realizaciji projekata, iz razloga što dugo godina financiramo razne projekte, a uspjeh mjerimo formalistički. Izrazito je važan i proboj na strana tržišta, a ključno bi bilo konzultiranje naše struke prilikom realizacije velikih kulturnih projekata poput Narone ili Krapine. Trebamo li se mi nametnuti kulturi ili stvoriti međuplatformu – nisam sigurna, no bojim se da ako ovako nastavimo - svatko svojim putem, počet ćemo graditi megakulturne atrakcije koje će imati vrlo malo obzira prema prosvjetiteljskoj strani i logistici.
Mogu li u tome pomoći državne institucije, može li vas nametnuti hrvatska Vlada?
Mi djelujemo iz turizma. Budžet Minstarstva turizma je manji od budžeta Vlade, a onaj Ministarstva kulture je otprilike deset puta bolje financiran. Ministarstvo turizma kao takvo bi trebalo biti ono koje će lobirati za interese turizma kod svih ostalih relevantnih ministarstava, jer vrlo je malo toga u ingerenciji samog ministarstva. Smatram da Ministarstvo turizma nema dovoljno jak mišić prema Ministarstvu kulture. Velik je pritisak na Ministarstvu turizma, ono mora brinuti o brojčanim rezultatima. Obično se na kraju dobri rezultati pripišu hotelijerima, a loši Ministarstvu i TZ. U ovo vrijeme krize na njima je veliki pritisak.
Je li možda kulturni turizam rješenje za ovu recesijsku godinu?
Sazrijet će vrijeme i za to. Za sve postoji pravo vrijeme izlaska na tržište, ako preuranite s idejama nemate plodno tlo na koje će one pasti. Mi kao institucija imamo jako suženo područje djelovanja, budući da smo savjetodavno tijelo. Ako nepozvano djelujemo, možemo biti ocijenjeni kao agresivni.
Na tragu svega do sad rečenog, je li kulturni turizam doista postao prioritetno područje djelovanja?
Rekla bih da jest. Uključujemo se u aktivnosti poput „Europska destinacija izvrsnosti“, dobivamo nagrade, a mislim da je vrlo važno da se događaju određene promjene i u Ministarstvu kulture, posebice u muzejskoj djelatnosti. U Krapini je, na primjer, vrlo suvremeni postav, crkvene riznice vjerskih institucija imaju odlične sadržaje.
Koliko je Crkva otvorena prema kulturnom turizmu?
Moj dojam je da je Crkva prilično suradljiva i otvorena. U brojnim mjestima naići ćete na umjetničke zbirke vjerskih institucija koje su puno bolje očuvane i prezentirane nego zbirke muzeja. Npr. samostan u Bolu sa kasnorenesansnom oltarnom slikom venecijanskog majstora Tintoretta, samostalnu zbirku slikara Mladane Veže u Zaostrogu, eklatantan primjer je riznica u Zadru. Samostanski postav muzeja u Starigradu ljepši je od onog u gradskom muzeju.
Problem u kulturi je općenito u otvorenosti svih muzejskih institucija i galerija. Djelatnici u kulturi imaju drugačije prioritete djelovanja, koji su daleko od financijske dobiti.
Kako se ljudski resursi u turizmu prilagođavaju viziji kulturnog turizma? Nailazite li na otpor?
Upravo iz tog razloga duboko smo promišljali o stupnju direktivnosti koji ćemo postaviti u Strategiji, bismo li trebali izdvojiti resurse koje smatramo primarnima i reći – ovo je od nacionalnog značaja, no onda se postavlja pitanje bi li nakon jednog Dubrovnika, Trogira i Eufrazijane ostalo mjesta u financijskom proračunu za manje, ali jedanko vrijedne, kreativne i zanimljive resurse. Primjera radi: možete npr. u Puli imati jednu Arenu, ona može biti od nacionalnog značaja i ja vjerujem da se agresivnije promovira, bolje interpretira, da je vodička služba organiziranija mogla bi postati financijska prespektiva koja bi financijski doprinosila puno više nego sada, da ne spominjem vojnu povijest Pule. Međutim, svjesni smo toga da to nitko ne može narediti, pa ni ministarstvo, ako nemate ljude koji bi taj projekt mogli nositi, uzaludno je izdvajati potencijale.
Sličan primjer je Sv. Nikola – tvrđava u Šibeniku, obrambena renesansna tvrđava sredozemlja koja stoji prazna i propada.
Smatrate li da će se u budućnosti interdisciplinarni pristup kao i studij Kulture i turizma pokazati opravdanim?
Apsolutno. Mislim da naše društvo postaje sve složenije, i svladati samo jedno područje nije najoptimalnije. Pogledajte samo računovodstvo ili pravo. Trend je u svijetu da se potiče interdisciplinarno studiranje, mislim da će ljudi koji će imati spoznaje iz više područja svakako puno lakše naći svoje mjesto na tržištu rada. Iako to trenutno ne izgleda tako.
Možete li navesti radna mjesta u kojima će se prepoznavati potencijal i vještine stečene na ovom smjeru?
Studenti kao prvo trebaju ući na početničke, a ne na menadžerske pozicije, zatim će se vrlo brzo svojom kvalitetnom prezentacijom pozicionirati vrlo uspješno i visoko. Prerano vam davati titule menadžera zvuči jako dobro za ego mladih ljudi, ali dugoročno ne stvara preduvjete da se osoba razvija optimalno.
Vidim vas posvuda, dok ne savladate ažurnost, brusite vještine poslovne koumunikacije i prezentacije. Nakon toga vas vidim na puno jako različitih i zanimljivih mjesta. Npr., agencije za organiziranje posebnih događanja - moji studenti koji su slušali predmet menadžment kulturnih manifestacija već se zapošljavaju na takvim mjestima, čak su i direktori takvih agencija.
Kongresni centri u hotelima sa organizacijom dodatnih programa, turističke zajednice, to su mjesta gdje će takva kombinacija biti sve više tražena. Također, u svijetu konzaltinga, možda i od projekta do projekta, od vodećih do suradničih pozicija. Općinski i županijski uredi, pučka otvorena učilišta, sve su to mjesta koja bi trebala imati takve mlade kreativne ljude.
Dolazi vrijeme kada poslodavci pogotovo u privatnom sektoru ne pitaju više kakvu diplomu imate, nego što znate raditi. Ovdje će dolaziti do izražaja vaša sposobnost prezentacije, da prepoznate što poslodavci otprilike traže i na taj način prilagodite prezentaciju sebe.
Razgovor vodila: Martina Rojnić
Post je objavljen 12.04.2010. u 10:51 sati.