Nemam snage gubiti se u metaforama, još više preuveličati cijelu priču, kao da već sama po sebi nije dovoljno preuveličana i izdramatizirana… Ne mogu si pomoći, jače je od mene, uvijek od muhe napravim slona.
Zapravo je sve vrlo jednostavno: Sebična sam.
Imam prijatelje kakve čovjek samo može poželjeti.
Kao da mi nije dovoljno ovo što sada imam s njima. Nedostaje mi ljeto, želim ga vratiti. Kao da smo se svi pogubili nakon ljeta, postali ozbiljniji, negdje usput zagubili onu neopterećenost koju smo imali… Ne znam to opisati. Jednostavno- sebična sam. Umjesto da budem zahvalna što ih imam, tražim još više od njih. Valjda će s novim ljetom biti kao prije… A možda ću ja jednostavno smanjiti svoja prevelika očekivanja.
Živim od ljeta do ljeta. Razdoblje između, mogu reći, ni ne proživljavam. Živim samo vikendom. I onih par večeri koje provedem s njima, prijateljima.
Ovi praznici omogućili su nam nekoliko takvih večeri. Nas 10-ak na misi za Uskrs, tu večer naše društvo u istom sastavu na našem omiljenom mjestu, par dana poslije kod prijateljice na filmskoj večeri… Zvuči kao san. I bio je san. Šteta što ne traje duže.
Bio je i D. tu, u našem gradu. Prijatelj koji je cijelo ljeto proveo s nama. Iz drugog grada je. I bio je tu za praznike. I ne mogu opisati kako mi je nedostajao. I sad mi nedostaje.
Sebičnost, opet.
Umjesto da budem sretna što je bio s nama tih nekih sat vremena, umjesto da popričam s njim kako mu je, što ima novoga.. u sebi sam ga okrivljavala za sve. Što je počeo neki drugi život, što je prešao preko nekih osobnih problema, što ima novo predivno društvo, novu predivnu curu…
A mi? Trebali smo putovati kod njega, iznenada se stvoriti u njegovom gradu još preko zimskih praznika, trebali smo i iduće ljeto provesti zajedno, imali smo milijune planova… A sada se mi više u njegove planove ne uklapamo.
Znam, trebam biti sretna zbog njega. Sebičnost me koči.
Prije nepuna 2 mjeseca upoznala sam I. Ni danas ne znam čime sam ga se u tolikoj mjeri dojmila. Od prvog dana vidjela sam ga samo kao prijatelja, iako mi je jasno dao do znanja da on mene ne vidi na takav način, da želi nešto više.
Bila sam hladna, nerijetko i bezobrazna, glumila nedodirljivu, gurala ga od sebe…
Bio je koncert Vatre. Svirao je u predgrupi.
Bajaga- Tišina. Posvetio mi je tu pjesmu, zna da ju volim.
I sada mi je žao zbog mog hladnog, odbojnog stava. Što sam ga odgurala u tolikoj mjeri da više skoro ni ne razgovaramo. Nasmiješimo se i kažemo si „bok“ u prolazu.
Nedostaje mi njegova pažnja, razgovori… Bio mi je prijatelj. Iako on to nije htio. Za mene je bio dobar prijatelj.
Da li je moguće biti prijatelj s njim, nakon svega…? Ili sam, opet, samo sebična i želim za sebe što god mi padne na pamet, ne razmišljajući o tome kako je njemu bilo u čitavoj situaciji?
Da, sebična sam.
„A tebe ljubim da ne poludim… Samo da zaboravim.“
Ljetni dečko, opet.
Stvari s njim su postale nekako ozbiljnije. Svaki izlazak s društvom pretvori se u izlazak s Ljetnim.
„Mobitel- nova poruka- ej, jesi u gradu?- jesam, ti?- i ja, kad se nađemo?- za 15min vani.“
Uobičajeno.
I, opet, ne znam koga lažem u svemu tome. Na prvom mjestu- lažem sebe.
Ljetni i ja. Držimo se za ruke, šetamo gradom, nasmijava me, upoznajem njegove prijatelje, imamo naše mjesto u parku, vozi me kući, nikad ne želi da se rastanemo, uvijek me barem na 10 minuta dulje zadrži…
U jednu ruku, sretna sam zbog ovoga što imam s njim. To je ono što sam i željela- veza bez obaveza, da imam nekog tek toliko, ako se zaželim.
U drugu ruku, sve je to tako bez osjećaja da mi se gadi. Bez osjećaja barem s moje strane. A s njegove? Ne znam, ne mogu procijeniti.
U jednu ruku, dođe mi da sve to s njim prekinem. Iako znam da time ništa ne bih dobila.
Bez njega ili s njim- isto je. Iako, s njim je zabavnije. :)
A u drugu ruku…
Iako rijetko, nekad, kad me poljubi, osjetim… Nešto. Leptirići u trbuhu? Ne. Ne znam. Ne znam to definirati. Što god to bilo… Prisili me da na trenutak pomislim da ipak to što radim s njim nije suludo. Barem ne u tolikoj mjeri koliko na prvi pogled djeluje.
I, sve u svemu, ne znam što sam zapravo htjela reći.
Bit će da je stvar samo u tome da pruža hranu mome egu i da se zapravo o tome radi…
I da. Vi koji me duže čitate… Postoje dvojica. Ljetni i On.
Gdje je On? Tu je.
I nedostaje mi.
(što god tebi napišem, pocrtam i obrišem...)
…
Veselim se ekskurziji, putujemo noć sa četvrtka na petak. Veselim se Njemu što će mi ponovno postati svakodnevnica. Veselim se novom koncertu. Prijateljičinom rođendanu. Prazniku rada. Zadru...
Ipak... Nije sve tako sivo :)
(i mrzim to što nikada, ali baš nikada, ono što želim reći ne mogu sažeti u nekoliko riječi -.--)
Post je objavljen 11.04.2010. u 19:10 sati.