Pregled posta

Na žalost ništa!

Kad me u srijedu probudio Matkov pijevac… (koji će sasvim sigurno jednog dana završiti u juhi… jer je preglasan) bila sam svjesna da tjedan nije sjajno počeo jer su ponedjeljak i utorak bili prava noćna mora… ali nije bilo vremena za cendranje, jer me na poslu čekao jedan važan sastanak. I vozim se ja na posao… društvo mi prave glasovi voditelja omiljene radio emisije… zaustavljam se na semaforu… na velikom raskršću, gdje trebam skrenuti. Ispred mene nekoliko automobila, iza mene nekoliko….
Crveno se tek upalilo…. stojimo. Kopam po torbici, koja je na mjestu suvozača i tražim svoje Orbit bombone (crvene). I taj trenutak nepažnje… bio je dovoljan da mi noga sklizne sa kvačila… a stajala sam na laganoj nizbrdici i moj auto lagano klizne i nasloni se na auto ispred mene.
Izlazim van… izlazi i vozač. Gleda on guzu svog auta… pogledao je i nos mog auta. Ja svoj nisam ni gledala… bilo mi je važno vidjeti da njemu nisam napravila nikakvu štetu.
On pita: „Skliznula vam noga s kvačila?“ Ja odgovaram pokajničkog izraza lica: „Sorry… skliznula je….“
On se naginje u auto i govori svojoj suvozačici: „Nije ništa… hoćeš li pogledati?“
S mjesta suvozača izlazi Plavuša. Ne znam koje su joj boje oči… jer na mjestu očiju ima dvije stisnute crte… nos joj je oštrih linija i ide u špic, a kakva ima usta, nemam pojma jer su i ona stisnuta u crtu…. kao na onim virtualnim smješkićima koji nisu dobre volje. Kaže ona: „Kako ništa? Pa vidiš da je tablica oštećena?!!! Stat ćemo tamo na autobusnom stajalištu!“ i pokazuje rukom gdje. Bila sam sretna da konačno krenemo i propustimo kolonu koja se skupljala iza nas…. Vozač mi govori: „Znate… auto na nju glasi pa je osjetljiva…“
Zaustavim se na mjestu koje je pokazala.
Ogledavamo guzu njenog auta… a tablica ko nova…. više je i ne spominje…
Vadi ona obrazac za prijavu štete…. Ispunjava ga…. Stojim i čekam. U meni trčakara hiljadu mrava jer moram stići na sastanak… ali pristojno šutim i čekam. Kriva sam. Dodirnula sam joj auto…. i sada sam dužna otrpjeti sve što poželi.
Prolazi vrijeme.. ona pišeeeee. Konačno završi i donosi mi obrazac da potpišem.
Bacam oko na opis događaja… a tamo piše da su od udarca popucale kopče, pa branik visi.
Kažemo joj ja da ne mogu potpisati nešto što nije istina. Niti branik visi, a ja ne vidim da je išta popucalo…. Nema čak ni ogrebotinice, a kamoli da je nešto popucalo. Na to ona odgovara: „Ali moralo je nešto unutra puknuti od udarca!“ Ja joj dalje objašnjavam da ne mogu potpisati njene pretpostavke, nego samo ono što vidim i ono što je istina.
Ironično dodaje: „Vidim, vi se u to razumijete?!“ Odgovaram: „Ako se u išta ne razumijem, onda su to auti… pa tim više ne mogu potpisati nešto što ne vidim svojim očima. Neka to pogledaju oni koji se u to razumiju.“
Na to joj predlažem (pomalo ironično) neka pozove policiju. Odgovara s visoka i naprasno da policija ne izlazi za takve gluposti… na to joj ja govorim (glasnije) da ne potpisujem lažne izjave.
I tada kreće njeno glasno čuđenje: „Pa zašto se ljutite?!!! Ja ne mogu vjerovati da netko neće potpisati nešto od čega trebam dobiti parstokuna, a još k tome to ne ide iz vašeg džepa?!“
Ja šutim…. jer ne želim joj objašnjavati da se potpisivanje lažnih izjava kosi s mojim životnim uvjerenjima i da je tako svejedno tko plaća i koliko plaća temeljem lažnih izjava…. Nije važna lova, važno je to da uvijek plaća onaj koji laže… svojim obrazom. Niti joj objašnjavam da mi je krenula mučnina u želucu jer mi se gade sitne duše koje poput lešinara vrebaju da oštete osiguravajuća društva, državu ili slučajnog prolaznika na cesti.
Prekriži ona u svom izvješću o šteti dio o puknutim kopčama… ja joj potpisujem, dajem im broj mobitela i odlazim na posao. Nakon sastanka…. propušteni poziv na mobitelu. Odmah se javljam…. Njen muž pita bi li došla u osiguravajuće društvo. Objašnjavam mu da ne mogu sada… Predlaže da mi dođu doma, ja oduševljeno pristajem. Bilo mi je drago da dođu… pa da moji dečki vide da li možda ipak postoji nešto što ja ne vidim… pa da se ljudima plati eventualna šteta. Razmišljam čak o tome da joj dam koju kunu za duševne boli njenog tutača i da više ne moram slušati tu nadmenost i filozofiranje koje me podsjeća na neke viceve… Stižu oni… a Plavuša, ignorirajući mene počne objašnjavati mom mužu kako nije pozvala policiju jer bi to bilo na moju štetu…. jer bi oni naplatili 2.500,00 kazne za izlazak, a ja sam kriva. Ogledava moj muž auto… i ne vidi ništa. Moj je pregledao kad sam došla s posla… nema ni ogrebotine.
I eto…. ta Plavuša je pravi anđeo…. cijelo vrijeme ona štiti mene, a ja razbijačica automobila, zlostavljačica duše njenog limenog ljubimca… možda bi završila i na međunarodnom sudu za ratne zločine da je ona pozvala policiju. Nemam pojma kako zna kolike su kazne za dozivanje policije za gluposti… pretpostavljam da ih je već zivkala pa su joj naplatili dolazak. Ja nemam takvih iskustava… i sigurno nisam od onih koje treba plašiti policijom. Ako sam nešto kriva… ja ću svoju kaznu pošteno platiti… ali lagati neću za nikoga. Meni bi bilo draže platiti 2.500,00 kazne (ako je ta informacija istinita) jer sam se zbog nepažnje naslonila na tuđi auto, nego oštetiti osiguravajuće društvo za 100,00 kuna laganjem.
Dalje tupi da je bila kod procjenitelja i da joj je oštećen donji ovjes. Na to moj muž postaje svjestan o čemu se tu radi. Pa da je auto od čokolade… teško da bi mu se oštetio donji ovjes od naslanjanja drugog auta, a da vani nema nikakvih tragova. Prekidamo priču i dogovaramo se za odlazak na procjenu štete u osiguravajuće društvo.
Obavili smo to sljedećeg dana. Napisala sam istiniti opis događaja. Slike procjenitelja zabilježile su istinu. Nadam se da im je bilo neugodno kad je čovjek slikao aute u odličnom stanju… i nadam se da će im procjenitelj isplatiti neku pinku za duševne boli limenog ljubimca.
Bio je ovo težak tjedan… a ovo tek bezvezna neugodnost na mom putu. Kako u svakom zlu ima neko dobro… tako sam i ja tog dana, kad sam išla u osiguravajuće društvo imala susret sa starim Romom na štakama… koji mi se, dok sam stajala na semaforu, nagnuo kroz prozor i pričao lijepe stvari, a pritom me gledao velikim, tamnim i toplim očima… on nije imao crte na mjestu očiju. Imala sam i susret sa čovjekom na porti osiguravajućeg društva. I on je imao oči umjesto crta…. Ta dva nepoznata čovjeka uljepšali su mi dan…. Da me Plavuša nije natezala uokolo, ne bih doživjela te zanimljive susrete.
No zašto sve ovo pišem. Prvi razlog je da u svojoj osobnoj blogo arhivi zabilježim ovu sitnu neugodnost… a drugi razlog su Orbit bomboni.
Slušam neku večer u emisiji „Otvoreno“ da žele zabraniti pušenje u autima…
Navedeni su čvrsti argumenti… jer javljanje na mobitel oduzima vozaču dvije sekunde, dok paljenje cigarete oduzima osam sekundi. Ne navode da se nezgode dešavaju zbog nepažnje, a ne zbog mobitela i cigareta… ali nema veze.
Predložila bih Vladi da obavezno zabrane lizanje bombona u autima. Nisam izmjerila koliko mi vremena treba da uzmem bonkas iz torbice, ali iz osobnog iskustva, a koje sam vam opisala… mogu posvjedočiti da je to opasno. Od svih bonkasa najopasniji su Orbit bomboni, jer uz to što nam odvlače pažnju imaju i laksativno djelovanje.
A kolike se tek žene šminkaju ispred retrovizora na semaforu… Možda ne bi bilo loše zabraniti ogledala u i na automobilima.
Treći razlog objave ove teme i objašnjenje naslova je jedna druga priča.
Imala sam jednu kolegicu koja je odavno u mirovini. Krasna je to žena. Savjesno se obavljala svoj posao, nikada mi nijednom riječju nije uvrijedila…. a naši dijalozi bili su uglavnom o njenom zdravlju. Bila je pomalo hipohondrična… uvijek ju je nešto boljelo… hodala je stalno oko doktora. Ispričala mi je da ide na neke opasne pretrage i pitam je ja za par dana kakvi su rezultati…. na što mi ona odgovori: „Na žalost ništa!“
Tako je i s ovom Plavušom. Umjesto da se ljudi vesele kad su zdravi, umjesto da se vesele kad nezgode završe bez štete… oni sami sebi i svima oko sebe zagorčavaju život negativnom energijom i svojim ponašanjima.


Post je objavljen 10.04.2010. u 16:07 sati.