Gledajući početne scene "Shutter islanda" prvo se, poznavajući filmografiju Leonarda DiCapria, upitate kada ga (ponovno) ugledate u početnim sekvencama filma na pramcu broda (kako se previja od morske bolesti i riga sve u 16) ... ima li to ikakve veze sa njegovim prethodnim putovanjem brodom koji je btw. potonuo?
Nije li mučnina odraz neke iritiacije na more i oceane zbog potonuća i smrti njegove prethodne filmske reinkarnacije sa Titanica, Jacka Dawsona? Nisu li to zapravo „potisnuta sjećanja“ (njegove filmske reinkarnacije iz "Titanica" lika Jacka sada u ovom filmu u liku Teddy Danielsa) koja zbog oceana kao „triggera“ isplivaju na površinu ... svašta je moguće pa i to da možete pomisliti kad Teddy krene prema krmi broda da će sad svaki tren povikati „I'm the king of the world!“.
Još jedan podsjetnik na Titanic će doći i u vidu samog Shutter islanda. Koji stoji u tom Atlantiku kao neki ogromni brod, sa nadolezećom katarzičnom olujom na horizontu, pomalo je previše tih stršečih podsjetnika na Titanic.
Nadalje nevjerojatno je režisersko rješenje kada brod kojim dvojica US marshalla putuju na otok Shutter pristaje o dok otoka tek toliko da njih dvojicu izbaci na kopno, i sve to uz trivijalno, mistično, poluuvjerljivo obrazloženje kapetana broda kako je tome tako jer se sprema ogromna oluja. Nevjerojatno da se jedan Martin Scorsese poslužio takvim katastrofalnim scenarističkim pojašnjenjem koje vam doslovno skače u oči.
U jednako vrijeme sa tom "solomonskom" kapetanovom izlikom kreće još jedna pretjeranost u naglašavanju dramatike. Muzika koja bi trebala biti u pozadini kao pospješivač toliko je glasna (možda je to i do lošeg audio sustava kino dvorane) i toliko iritantna u tim trenucima kada brod pristaje i njih dvojica silaze među do zuba naoružane stražare te ustanove da izaziva mučninu. Definitivno je Scorsese odabrao krivog orkestratora za soundtrack filma.
Opet scenaristički gledano ta scena dolaska na otok u do zuba naoružane stražare ludare biti će tek objašnjiva pred kraj filma, a do tada ... u tim prvim filmskim trenucima izaziva pomalo i podsmijeh jer je trashovski prenaglašena.
"Shutter island" poslije toga prvotnog kvaziurađenog suspensa i nagovještaja uplovljava u svoje mirnije i logičnije vode koje Scorsese vodi ipak prema kako tako logičnom kraju. I djetetu bi nakon onako brutalne glazbene orkestracije te čudnih, nepovjerljivih, do zuba naoružanih stražara otoka - ludnice naspram drugačije i nasuprot njih ipak pozitivnije (kao crno bijelo kontrastiranje u nekom nijemom filmu ili američkom film noiru u kojem zapravo sve pažljivom gledatelju na samom početku razotkrivaš) intoniranih predstavnika zakona na samom startu filma, bilo jasno da nešto u samoj slici ne štima i da je tu nečija percepcija stvarnosti pomaknuta od realnosti. Čija, to se ubrzo i otkriva.
Film podosta podsjeća na jedan takav slični filmski prethodnik iz 2003. "Identity" Jamesa Mangolda.
Martin Scorsese u svom "Shutter islandu" posiže za twist & turnovima od kojih vam se zavrti u glavi, no sam tijek Scorseseovog filma ima sličan razvoj radnje nalik onoj u filmu "Identity", uz jedan bitan nedostatak u odnosu na taj filmski prethognik, a to da u "Identityu" iz 2003 godine ima ipak nekog filmskog mesa i ozbiljnijeg (uvjerljivijeg) suspensa, dok je "Shutter island" toga nekim čudom lišen te isuviše plošan i proziran. Režiser James Mangold u "Identityu" čestim ispresijecanjem glavne sa nazovi sporednom radnjom je stvorio suspens i lijepu platformu s koje će na kraju pojasniti tajnovita, mistična ubojstva u svijetu glavne radnje. Takvog šarolikog i napetog svijeta nema u "Shutter islandu". Tu se također kao i u "Identityu" sve (ipak se mora završiti film na kraju krajeva) razrješava na kraju filma na zapanjujuće identičan način. I tada, iz tko zna kojeg razloga Scorsese pokušava nešto zakomplicirati sa samim krajem filma i dati nam naznaku lucida intervala glavnog lika (svjesnosti u ludilu), što mu zapravo i nije trebalo.
Naime kada glavni lik "Shutter islanda" doživi katarzu i spozna tko je on zapravo, sve se ponovno zakomplicira njegovim recidivom i povratkom u mučni svijet ludila. To je uredu jer se ne ide prema nepotrebnom happy endu, ali umjesto da se doda malo začina pred kraj ... zadnja izjava Teddya pred predstojeću lobotomiju daje naslutiti kako je "lik" svjestan duhova svoje prošlosti te da pokušava na taj način sebi olakšati život. U tom trenutku prisustvujemo nekoj vrsti duhovnog samoubojstva, čemu tako i da li bi taj herojski čin u stvarnosti netko počinio dovode me do zaključka kako je to kao slijepo crijevo, nepotreban i odstranjiv završetak. Sve u svemu neobičan kraj za uzance današnjeg Hollywooda.
Film na kraju krajeva nudi, bez obzira na ove pobrojane nedostatke, za današnje hollywoodske uvjete sasvim solidan suspens i dobru mozgovnu premetaljku opet naglašavam nekome tko nije već prethodno gledao nešto slično.
Post je objavljen 11.04.2010. u 12:12 sati.