Oblačno je. teško i tmurno vrime.
Kiša oće – neće.
Kroz ulicu skoro pa nikoga.
Čuju se samo moji koraci.
I lagana muzika. Gitara.
I povlačenje katridi po Pjaceti.
Prolazim kraj našeg uličnog svirača.
Osmjehnem se…… produžim.
- Šinjorina……
Zastanem. Pogledam.
Nigdi nikoga, samo ja.
- Hvala!
- ????? Zašto??
- Za osmijeh!
Prva ste žena šta je prošla i poklonila osmijeh!
Poklonite osmijeh!
Nekome i osmijeh puno znači!
Post je objavljen 09.04.2010. u 08:06 sati.