Lažina je mirisala intenzivno.
Osjećala se kao odlutali pužić, a kućice nigdje u blizini. Uzalud cvjetovi na klupi. Južina je. Dolje na krajnjem jugu lijepe naše zovu ga široko. Nostalgija je gurnula još dublje u ovo valjajuće, lažinasto more . Pužić se činio izgubljen, ali kao da ga i nije više briga.
Posve lagani lahorčić nježne ruke na ramenu.
-Ne trebam te danas, rekla je.
-Trebaš, trebaš, pripremi se.
Okrenula se. Nema nikoga na klupi. Jedna mlada žena nekoliko koraka od klupe gledala je u nju.
-Mogu li sjesti do vas?
Već se spremala spominjati slobodne klupe uokolo, ali onaj lagani touch na ramenu prije pojave mlade žene podsjetio je na Gospodina i njegovog psa koji su neprekidno tu negdje i tko zna gdje još sa svojim mogućnostima umnožavanja, dislokacije i raznih drugih mogućnosti , sad tu sad tamo, a pas ga prati onako usput kao da ga nije briga, gleda odsutno taj pas posve na drugu stranu, ali zna tko mu je gospodar i mio.
Malo su šutjeli, ali ne za dugo.
-Molim vas, rekla je napuklim glasom i Lidija je odmah pomislila da će tražiti dvije kune ili cigaretu. Srce zna stati u takvim trenucima. Neću joj dati, neću joj dati ponavljala je mantru, ali mlada žena nije tražila ništa takvoga.
Lidija je jako volila židovske pisce. Onaj njihov nagli ulazak u radnju. Sjećala se jednog početka nekog romana: „ Zazvonilo je. Na vratima je stajala …. Došla sam ti reći da je gotovo, rekla je.- Otišla sam iz kuće. Nazovi rođakinju… i pitaj je mogu li neko vrijeme biti kod nje.
Početak onako ko' grom iz vedra neba.
Ali, tako to ide.
Mlada žena je govorila o ljubavi i izdaji.
O ljubavi i izdaji!?
Lidija je vrlo dobro znala sve o tome, ali onaj lagani dodir na ramenu prisilio je slušati.
Pužić se vraćao sa svakim valom. Hvatao se za kamenčiće. More ga je,laganog i nježnog, povlačilo natrag u dubinu.
I njegova kućica je nestala.
Gospodina i njegovog psa ni od korova. Dodir na ramenu mogao je biti samo vjetar
.
Koji roman završava s rečenicom: Odgovor zna samo vjetar.
Post je objavljen 06.04.2010. u 23:28 sati.