Zbor časnih sestara franjevki milozvučnošću uvježbanom prate doživljaj. Tri slike na jednom oduljem platnu od jute izložene su na zidu. Pratim ih kao jednu. A svaka je, opet, zasebna i svaka naslovljena na papiriću otisnutom ispod trnove grančice na platnu. Pokušavam sama sa sobom ignorirati informacije o onome što znam ili sam netom čula od uvoditelja izložbe fra Tomislava Božičeka o Torinskom platnu. Ove 2010. godine bit će po drugi put izloženo u Torinu od 10. travnja do 23. svibnja. I tom prilikom očekuje se milijunski posjet hodočasnika. Znam sigurno da ja neću biti među njima. Ne žalim zbog toga. Nije mi potrebna ta vrsta 'opipljivosti' Misterija. Ne zanimaju me znanstvene forme dokazivosti i otkrića o autentičnosti niti krpa niti zakrpa Platna. Božje Lice ogledom pratim na svakom svojem koraku. I sada. Na izložbi Triptiha, sugrađanina, inače slikara i slobodnog umjetnika, prof. Vjekoslava Skrbina. Uživljavam se u Skrbinove ruke što su ostavile trag potezima i bojama u obrise Tajanstvenog lica Božjeg načinom kako Ga je on vidio. Prva slika. Zove se Patnja. Neobičnost boja njenih uvodi me u događanje Velikog petka. A Cvjetnica je danas. U rukama mi svežanj maslinovih grančica. Još malo je vremena do Procesije i Mise Poldanje.
Osjećam se zbog toga tako svečano a, evo, pred slikom sam Patnje Velikog petka. Naizgled nedokučivo i izobličeno je Lice. I oči. Nedostaju jasnoćom od nabreknuća podočnjaka. Jedno je skoro sasvim zatvoreno. Drugo tek nazirem kroz zavjesu boje. Čudna tirkizna u okružju još čudnije ljubičaste uokolo svih kontura i svakog obrisa naziranog s teškom mukom. Prikaz je to neizrecivosti bola. Nema krika jačeg od ovog Lica izmasakrirane nemoći nevino optuženog čovjeka. Figure ispod Lica jedva zamjetljive prepoznajem. Tu je svjetina koja urla iščekujući nešto što ni sama ne zna što je i što bi, zapravo, htjela. Svjetina zaluđena pravdanjem svoje izgubljenosti i neprepoznatosti u predrasudama i mržnji. A tu su i prijatelji dragi, nemoćni da išta osim grča preneraženog srca učine. Tu je i Majka Njegova. Ćutim prisutnost Njenu nijemu i drhtaji vlastiti utrobu mi razvaljuju s milijunima oštrica noževa koje ih prate dok Nju pratim tako zanijemjelu. Šutim. Iako pjesmu sestara franjevki ne zatomljujem sluhom, događajnost slike Patnje trese me i – želim se maknuti, što dalje otići, nekud pobjeći. I od sebe pobjegla bih jer gledanje mi postaje nepodnošljivo. Teško. Poput suspregnutog krika tišine kojeg bih htjela izbjeći i provući se samo s granjem masline bez Velikog Petka i Njegove muke. Htjela bih Veliki petak moći mimoići. Ne susresti. Razapinje me ukočenost i strah da neću izdržati. I da je uzalud i svaka bol i svaka nada. Ovdje je slika izobličenog u mukama Lica a u duši nastanjena je priča patnje i muke Velikog petka što prekraja život i uništava ga.
triptihTorinsko_platno
Druga slika. Ona kaže da je Mir. Mir. Želim mir nadasve mir. Mir svakom srcu i svakoj strepnji o nepodnošljivosti puta do Brda Lubanje. Mir narodu. Mir čovjeku. Želim mir. A Mir je u slikarevim tonovima zemlje. Mir je u "Svršeno je". U Grobu na koji se navraćaju mnogi i mnogi koji Ga čuvaju. Mir. Mir na zemlji koja je mir i pjesma Groba. Simfonija izmirenja susreta života obgrljena smrću. Smrt. Zaštitnica i utočište umornih. Prijelazi boja rubom svih obrisa dokučuju prijelaz i obrat živog u umrlog. Umro je čovjek i njegovo lice iscrpljeno bitkama mnogim predalo se očiju sklopljenih blaženstvu smrti. I kao da spava i kao da će svaki čas probuditi se, nasmiješiti se. Tako izgledaju pravednici, do kraja pripravni određenju svojeg križa, kad nastupi ura predaje. Poslušni do kraja. Još samo da se nađe grobno mjesto i živi da smognu snage pripremiti i pokopati tijelo umrlog. I srca da priprave času tom. Ali teško je oprostiti se. Odvojiti se. Jer nema riječi i nema utjehe. I srce bi htjelo moći još malo zadržati i to tijelo i prisutnost onog čije je to tijelo. To lice smireno, lice ljubljeno. Strpi se još malo zemljo, još malo samo malo. Imat ćeš ga cijelu vječnost. Ostavi majci samo jedan čas razgovora oproštaja sa sinom svojim da se pozdravi. Ostavi nama svima nama što ljubimo i ljubismo ga samo trenutak maleni jedan trenutak da ga oplakujemo. Teško se odvojiti. Kao kad čekaš iščekuješ na postaji nekoj najdraže biće koje se ne pojavljuje a misliš, evo, sad će samo što nije i čekaš dalje. Tako čekaš dok promatraš lice umrlog da će svaki tren otvoriti oči, progovoriti. Još ti se srce ne miri s rastankom. Pa odugovlačiš s vremenom 'još malo' sve dok te netko od onih uz tebe ne pokrene, ne obgrli i primora da se razdvojiš. Tako čekaš i smrt zoveš; i zbog toga; čekanjem samo. I preteško je vratiti se prostoru živog sebe jer tamo nedostaje sve što ga živim činilo je. Teško se upregnuti u vlastitu samoću kad netom prije svijet je bio upotpunjen prisutnošću svojom kroz ljubav bića koje te ispunjavalo više sobom nego sa samim tobom. Ali nada te ispunja i zbog nje dopuštaš da te razdvoje. I zato smrt zoveš nadom.
Treća slika. Naslovljena je Radost. Na podlozi tek nazirane plavičaste boje smrti u prvom planu lice je. To je lice pobjede. To je preobraženje i radost Uskrsa je. Neopisiva neizreciva radost. Tek sada slika poprima pravu dimenziju zasebnosti svake pojedinačno i cjelovitosti sve tri u jednoj. Dodirom nježnosti zvuka uobličena posve i obučena blagim potezima slikareve ruke radost je u sigurnosti te zaštite o spoznaje pobjede. To je to lice pobjednika u trojstvenom nerazdijeljenom nepomućenom savršenstvu da samo je On Put Istina i Život. Jasnoća naglašena i poruka u vječnost iz vječnosti odaslana. Trube bi se trebale čuti. Tako srce pjeva i suze briše. To je Pismo i Zakon neuništivosti savršenstva ljubavi. Smrti nema. Život sve je. Preobražen. Jedinstven. Život.
Mira Beljan (preneseno s portala Raskrizje)
Post je objavljen 06.04.2010. u 16:32 sati.