Marketing
Pijesan o oblacima i meni.
Jučer sam gledala oblake,
izgledali su poput prljavih zločestih dječaka,
putovahu strašno brzo, nošeni vjetrom.
Vjerujem da su se igrali lovice.
Bili su prekrasni, jedan je izgledao kao golemi osmijeh.
Uvijek tako odlutam. Smiješna sam.
Krišom sam pružila prst prema prozoru,
ako me vide, mislit će da sam luda,
želja mi je bila uhvatiti jednog od njih,
vjerujem da bi imali osjećaj vate, iako prljave,
umrljane od igranja u blatu,
kako mali dječaci to obično i bivaju.
Već toliko dugo prsti dodiruju mi kamenje,
ruke suhe su mi i staračke. Slabe.
Krišom sam uzdahnula, ispunjena zavišću.
Krišom, da ne pomisle da sam samo još jedna u nizu luđakinja,
koje sanjaju o nemogućem.
Ah, ma briga me, pa zar je oblake briga za išta?
Tako gorde u svojoj nedostižnošću?
Prikovana za mjesto gdje sjedim,
u ovom trenutku sada,
ne želim ništa više,
ne bih platila za ništa više,
nego da budem
maleni, nestašni dječak-oblak.
I oblaci su često ljutiti i sivi, baš poput mene.
Post je objavljen 06.04.2010. u 12:58 sati.