Sretnemo tako nekoga i onda nas taj neko zainteresira
Počne lijepo, počne zanimljivo..pa se družimo, pa pričamo,
pa se počnemo prepoznavati..
sebe u njemu…
ogledamo sebe u njegovim stavovima,
mislimo sebe kroz njegove riječi,
procjenjujemo sebe kroz procjenu njega…i tražimo sve više dodirnih točaka…
jer nam je to potrebno, jer nas to samo dodatno uvjerava…
da smo prihvaćeni, privučeni..s razlogom..
i onda eksperimentiramo
i upuštamo se dublje,
zadiremo dalje,
upoznajemo još toga..
pa preuzmemo kao lijepo iskustvo…ovo ili ono, to nešto što nije naše…
tako i kušanje
njegovog najdražeg pića,
najdraže slastice,
najdražeg okusa…
koje onda postane i naše..najdraže…
I ako se nađemo u tome…to nam je samo jedna potvrda više,
da je ta osoba možebitni -neko važan…
prepoznatljivo ukusan…
nama pasirajući…
A na kraju, ako ipak ništa ne bude...
ostaje nam okus…u ustima…
okus sjećanja…
Post je objavljen 06.04.2010. u 00:32 sati.