Nakon više od godinu dana, moje misli žele se pretočiti na papir. Pokušale su, nije im išlo i onda si promišljale kako su prije ljudi napisali sve one debele, lijepe i krasne doduše, knjige bez kompjutera i worda? Zato, hvala Microsoftu.
Pisanje oslobađa, ali nikad tako brzo kao kada se piše na kompjuteru. Zaboravila sam to, ne kompjuter već da je pisanje strast kojom ipoljavam sve svoje frustracije i stvaram ljepotu tako reći iz ničega. Cvjetove zla…
Sama sam bila zatrovana i uprljana i ono što mi je najviše značilo previše me vezalo uz neku drugu ljubav zapravo samo poremećaj mog kratkog života. Pisanju se nisam predavala ja već neka strana i ogorčena osoba stisnuta u sebe i ljubomorna na svaki tuđi pomicaj pa makar značio i pomoć.
Pisana riječ me progonila, moja riječ za koju i danas kad je vidim imam osjećaj da se cijedi od krvi, a moja odjeća je žudno upija. Ne želim je pobrisati, želim zaboraviti. To ne znači oprostiti, ali znam da to moram imati ovdje kao kaznu da budem neprestano svjesna što mogu učiniti od sebe, kakva mogu biti. Neka bude moja opomena.
Najdublje isprike svima, ali moje pisanje tada mi više nije bilo utočište, bilo je moj vlastiti pakao jer je zorno svjedočilo mom padu, mojoj slabosti. Pa ipak evo me natrag i ovog se puta nadam ostanku. Naposljetku, pisanje je prevladalo. Moja duša živi. Pobjeda je vječna.
Post je objavljen 05.04.2010. u 15:33 sati.