nagovorila me stara prijateljica da nešto ubacim na blog, pa eto.... za nju jedan post...
stara priča u novome izdanju... starog naslova divlji kesten...
divlji kesten...
pogledam oko sebe… park je poprimio jesenju boju plodova… jedino što vidim su drveća divljeg kestena… počelo je moje doba… zreli plodovi popadali po zemlji, a njihove bodlje omotača izazivaju strah od boli koju bi zadale svojim nevinim promatračima... boji li se zapravo koji noćni prolaznik njihovih bodlji, toliko udaljen mislima od njih da ih ni ne primjećuje… uzimam jedan kesten, ne razmišljajući stavljam ga u svoj džep… prstima prolazim po njegovom pokrovu... dodir je ugodan, toliko poznat, kao da je moja ruka prošla bezbroj puta po istome tragu… osjećaj u meni izaziva sjećanje... sjećanje na školu, na prijateljicu iz mladosti, na prošlost... na prošlost koja je bila slatka, slađa od gorke jutarnje kave, slađa od vruće čokolade, slađa od pogleda majke na tek rođeno dijete… sjećam se svega… njezine zabave, i njezina kestena… njezinog osmijeha i njezina kestena… prijaznosti, dobrote i topline i njezina kestena... pitam se, gdje li je sada? što li radi? ima li i sada kesten u ruci? Ima li plod tog divljeg kestena… ili u džepu? Ima li pogled na divlji kesten u svojemu vrtu? ili u sobi drži divlji kesten? Drži li kesten pokraj kreveta? Ili drži našu sliku u kutiji, prašnjavoj, na tavanu, punu uspomena, s tek dva ili tri kestena… ima li uspomena naših dana u svojoj blizini… kora kestena je tako ugodna… misli su ugodnije nego ikada… svi problemi su nestali, a kesten je i dalje divlji rastao pokraj puta…. prolazim gradom… noć obasjana zvijezdama… ali kesten ne puštam iz ruke... razmišljam, kako li se zvala, moja prijateljica iz razreda, i je li ostvarila svoje snove... ono čemu se nadala, je li sretnija, i zadovoljnija? ja nisam i pitam se jesam li to mogao promijeniti... primam kesten i prstima prolazim po njegovom pokrovu... budi me iz sna… okrugao plod pun sjećanja… što li to sve znači? Jesam li ju zaboravio… zašto ovaj kesten više nema istu namjenu, zabavu, kao prije? zašto je sada zamjena za tugu??? Pjege na mojim rukama odaju dane koji su prošli… odaju ono što nitko ne zna osim mene… nitko ne zna da i dalje nestajem u mislim… zaželio sam se stare zabave… mogućnosti bezgranične, zabave zajamčene, bezbrižnosti osigurane… stani, govorim si… nestaješ, opet se uništavaš…
dolazim kući, u sobi skidam kaput i sjedam na krevet... u ruci imam kesten, još uvijek onaj isti... i soba je puna kestena, već odavno stoje, sjede ondje na mjestu... sve ove godine, svake godine, jedan je više, i pronalazi svoje mjesto u mojoj sobi… kolike se već jeseni prošle, i ne sjećam se više... premalo ih je bilo da zaboravim taj divlji kesten u njezinoj ruci… previše ih je bilo da i dalje živim isto…. ne sjećam se više svega, jakost vremena je uzela svoje… ne sjećam se više njezine kose, boja glasa polako mi nestaje iz misli… odjeća mi njezina nije ostala u mislima… postupci kojima sam se davno smijao, netragom je povukao k sebi starac vrijeme dugih sijedih brada… suza mi umiruje srce… ali jedino što se sjećam je divlji kesten, i pogled, njezin pogled u moje zelene oči... zatvaram oči, jasnije i glasnije se čuju misli navrle iz kestena… zaboravio me nisi, i zahvalna ti jesam… polako liježem na krevet, smirujem misli, i ubrzano srce - stade... dah polako nestaje... a ja živim u kestenu u divljem kestenu pokraj puta, i čekam, čekam da ona dođe, da dođe i da me pokupi, i u meni pronađe radost, kako sam ja, u mladosti, pronalazio u njezinom društvu...
pozdrav svima... uživajte....
Post je objavljen 05.04.2010. u 01:00 sati.