..................................... Proljetno veče puno obećanja.
..................................... Gle opet jednom osjećam se mlad.
..................................... Pod silnim nebom, koje zvijezde sanja,
..................................... Raširio se rasvijetljeni grad.
..................................... Nešto je duboko, ko pjesma starine,
..................................... Pjevana altom u tišini mraka,
..................................... Teče u moje srce iz nizine,
..................................... Od nizova i hrpa svjetiljaka.
..................................... Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
..................................... Ne kloni! Nešto radosno te čeka!
..................................... U dublji zanos, ili ljubav novu
..................................... Kuda me zovu?
..................................... /Dobrica Cesarić/
I, svakako, ponesi sol, treba blagosloviti sol !!!
- tako je baka uvijek vikala za mnom kada sam kao mala nosila košaricu ...
Već godinama naš sin, od malena! – jer ga to veseli i ispunjava srećom ... , na uskršnje jutro ranom zorom nosi pripremljenu košaricu sa jelom na blagoslov kako bismo nakon toga zajednički blagovali od blagoslovljenoga i time započeli Dan. Ove godine, a već par godina ne živi sa nama nego u svojem stanu, u blizini ..., cure su se dogovorile, da nisam ni znala, i ranim jutrom pohitale sa košarom. Mi smo za to vrijeme spavali odmarajući kao i uvijek do njegovog povratka i poziva za postavljeni blagdanski stol. Kada je jutrom stigao, začudio se da nema košarice, ali time ne i smeo. Prozreo ih je ... požurio i dostigao ih te su zajedno bili i na misi i blagoslovu. ... Probuđeni njihovim smijehom i bukom pri povratku, razgovorom o uspješnom pohodu, rado smo ih saslušali sudjelujući u smijehu dok su nam u jedan glas pričali namjeru i ishod jutarnjega izlaska - dolaska ... ... I u veselju i zadovoljstvu i radi ženske brzine i domišljatosti /i pokušaja sestrinske sitne „spletke“/, ali i muške razumske, bez ljutnje mudre odmjerenosti i snalažljivosti, posjedali za stol i pomolivši se započeli doručak i uskršnji blagdan. ...
Ne znam što drugi pripremaju za uskršnji doručak, ali naš je kombinacija južnjačkih i sjevernjačkih običaja tako da je 'sirnica', sinu osobito draga i bez nje ne može zamisliti taj doručak!, u tome nekako najvažnija i sa puno pripreme je spremam, uvijek sa bojazni da mi se tijesto neće dobro dignuti i sa nostalgijom i sjetom što nemam svih dodataka /extrat od ruža!/ da osjetim onaj miris iz djetinjstva mojih uskršnjih doručaka. Uz to je nezaobilazna vratina koju pečem u kruhu. Ove godine je bila više nego uspješna. I onda orehnjača za moga muža, klasična i po mogućnosti što sličnija onoj koju je pripremala moja svekrva. ... I još mnoštvo toga, od mladoga luka, rotkvice, .... obojenih jaja, koja su odlično izgledala, napravljena sa dosta mašte ... - o njima ove godine ne bih previše jer je naša kćer, novopečena kuharica, skuhala jaja 'ušorbulu', kako se to u mojim krajevima kaže, a za one koji ne znaju: jaja u meko, te smo ih jeli sa žličicom, ha, ha, ha, ... i uz to je bilo dosta smijeha i primjedbi, ne obeshrabrujućih: brat joj je rekao da će morati do vjenčanja ubrzati izobrazbu u kuhanju počev od jednostavnijih stvari, jer one kompliciranije, za divno čudo, dobro i uspješno savladava .../
...........................................
Nakon toga smo mi otišli na misu,
... a oni na počinak i odmor, ...
... zajedno, ...
... brat sa sestrama ...
....................................
... a majka prezadovoljna,
... prepunoga srca ......
...........................................
... sreća je to koja se prelijeva
...........................................
................... na koje večeras odlazim mirna i još jače utvrđena u vjeri,
................... čuvana sigurom nadom u uskrsnuće utemeljenoj u Ljubavi
.......................................................................
................... čvrstom vjerom u našega Gospodina ...
................... koji Je, ide pred nama ...
........................................................................................... tamo gdje je cvjetna strana Galileje...
... ............Cvijet
Tko nije barem na trenutak doživio kako je ružno i kako teško biti sam, prostorno daleko od voljenih osoba ili još mnogo teže, duhovno i emotivno daleko od onih kojima smo tjelesno blizu?! Nametnuta samoća prava je, ponekad i nepodnošljiva muka. I zbog toga u nama više ili manje razgovjetan strah da ne izgubimo one koje volimo, u čijoj se blizini osjećamo ugodno i sigurno, koji nam naprosto znače život. Nije bez razloga i Isusove učenike uhvatio strah kad im je počeo govoriti o svom odlasku k Ocu /usp. Iv 14, 27/. Jer život je zapravo sav u odnosima, u bliskim i prijateljskim odnosima; živjeti znači s drugima razgovarati i raditi, smijati se i plakati, vjerovati i sanjati. Život se samo tamo događa gdje se ljudi iskreno i predano vole, gdje jedni bez drugih neće i ne mogu biti /makar se u nečemu i ne slagali, makar se ponekad i posvađali!/.
Naš se život ostvaruje i neprestano potvrđuje zahvaljujući drugima koji su nam trajno nadahnuće i poziv na stvaranje i darivanje.
Čovjek se može razgranati i rascvjetati i cvjetan ostari samo ukoliko je okružen pažnjom i ljubavlju voljenih osoba. Kao što je cvijetu potrebno svjetlo i toplina sunca da bi pokazao svu raskoš i ljepotu svojih boja, opojnost svojih mirisa, tako je čovjeku, da bi se ostvario u bogatstvu Božjih darova potrebna nježna i topla ljudska ljubav. Čovjek naime nije ništa manje krhak i osjetljiv od cvijeta. A dobri poznavatelji cvijeća kažu, ukoliko želimo da nam cvijet bude zdrav i lijep, s njime moramo razgovarati, gledati ga i diviti mu se, da ne govorimo o tome, s kolikom ga pažnjom trebamo zalijevati. Da netko bude uspješan i ugodan Čovjek, jednostavan i drag, susretljiv i darežljiv, u nj treba ulagati puno pažnje i ljubavi, i to ne samo u djetinjstvu, ne samo dok smo zaručnici ili u prvim godinama braka, na početku prijateljskih ili poslovnih odnosa, nego uvijek. Kao vjernici ne smijemo zaboraviti da nam je Isus poslao od Oca dar Duha Svetoga upravo zbog toga da bismo u njemu uvijek iznova mogli naći svježi izraz prijateljstva prema Bogu i bližnjima. Tko pravo ljubi, ne ljubi na određeno vrijeme i ne svodi pažnju prema bližnjima na rijetke /godišnje!/ prilike. Čim prestanemo redovito njegovati bračnu i prijateljsku ljubav, događa se isto što i kod cvijeća; ljubav se počinje hladiti, prijateljstvo venuti; brak se postupno pretvara u samicu, prijateljstvo u spomenicu, zajednički život u nelagodnu šutnju i dosadu.
Može li se u ljubavi i pažnji pretjerati? Mislim da u pravoj ljubavi koja se na Kristovoj žrtvi nadahnjuje, ne. Jer tko pravo ljubi, taj se trudi drugoga upoznati, vodi računa o njegovoj naravi i raspoloženju, mjeri i potrebama, te poput vrsnog „cvjećara“ pomno pazi da nikakvim prekomjernim količinama ne naškodi voljenoj osobi. Tko naime drugoga iskreno ljubi taj ga ne svodi na vlastitu mjeru i ne prekraja na svoju sliku. Da ne dospijemo u neželjenu samoću potrebno je da se jedni oko drugih više trudimo, da jedni druge baš kao cvijet promatramo i njegujemo. ......................... /prof. dr. Anton Tamarut/
................................................................ Neka i ovaj Uskrs promjeni srca ljudi,
................................................................ neka se širom otvore vrata uskrslomu
................................................................ koji dolazi među nas
................................................................ i ulijeva snagu uskrsnuća
................................................................ što je neizmjerna snaga ljubavi,
................................................................ mira i razumijevanja
...........................................................................................
................................................................ /kardinal Josip Bozanić
................................................................................ na današnoj dnevnoj misi/
... umorna, ...
... srca prepuna,
... više nego presretna,