Tog dana, spontano i neočekivano, srednjovječni lugar Milivoj je krenuo na dalek tisuću kilometaran put svom ratnom drugaru nebi li mu udjelio jednu jagodu koju je požrtvovno izdvojio iz košare. Ležerno i opušteno prevaljivao je kilometre. Kad je već bio kod cilja, prostranog sela u okolici grada u kojem je stanovao njegov ratni drug, nesmetano i sasvim slučajno, odlučio se zasladiti jagodom. Shvativši to, vratio se nazad kući jer njegov put više nije imao smisla. Bio je ravnodušan. Kad je došao kod kuće, uzeo je drugu jagodu te postupio isto kao i prije. Njegov put je bio neslavan kao i prošlom slučaju. Pošto je on volio svog prijatelja iz rata, htio ga je počastiti te se njegov put pretvorio u svojevrsnu rutinu koju je ponavljao bezuspješno. Kao starac, pri tjelesnoj samrti, ali duševnom miru, odlučio je opet krenut na svoj put. Nije odlučio dali mu je zadnji, ili samo jedan u nizu pokušaja. Bio je ravnodušan. Sada mu je put bio obečavajuć. Prešao je područje u kojem je uvijek zabunom omastio brk, te je došao pred drugarova vrata i pozvonio mu. Sve bi bilo dobro da u tom trenutku nije slučajno pojeo jagodu. Nije ga to previše zabrinjavalo. Bio je ravnodušan. Kada je njegov prijatelj iz rata ometen zvoncem otvorio vrata, pred vratima nikog bilo nije.
Post je objavljen 04.04.2010. u 14:01 sati.