Aurora Chenning
Budilica je zazvonila, a ja sam pala sa kreveta udarivši glavom od pod. Zbunjeno sam gledala u strop razmišljajući o onome što se dogodilo. Preplašila sam se budilice jer nisam bila navikla na takvo buđenje, tj. nisam se navikla na bilo kakvo buđenje otkad sam umrla.
Duboko uzdahnuvši sam se dignula sa poda i rastegnula. Bilo je osam sati, a ja sam se odlučila prošetati malo gradom, razgledati ga unatoč tome što sam to znala činiti i kad sam bila anđeo, kad sam bila nevidljiva svima. Sada sam željela da me drugi vide, željela sam da znaju da postojim.
Veselo sam izašla iz sobe i otišla se istuširati. Jedva sam čekala da se istuširam jer se u Raju nitko nikada nije morao tuširati. Svi su ondje bili mirišljavi i prekrasni, neki su čak i svjetlucali, ali svejedno sam se ja znala iskrasti i otići se kupati u svetom jezeru, gdje nikoga nije bilo. Ondje sam mogla uživati u samoći, ali i u onome što me okruživalo.
Ali ono što mi je užasno nedostajalo jest ljudski dio života!
Stala sam ispod mlaza vode i osmjehnula se. Osjećala sam se odlično kad je mlaka voda počela kliziti niz moje tijelo, močiti me. Imala sam osjećaj da sam ponovno živa, da nikada nisam umrla, ali to je bilo tako samo na mjesec dana. Bog mi je podario mjesec dana ljudskog života kako bih spasila Kevina.
Imala sam trideset dana da ga spasim, a i namjeravala sam malo uživati, činiti ono što sam mogla da nisam preminula prije šest mjeseci.
„Šest mjeseci...“ –prisjetila sam se. „Kako vrijeme ondje gore sporo prolazi!“
Nisam mogla vjerovati da je šest mjeseci prošlo otkad sam preminula u automobilskoj nesreći. Često sam znala prolaziti u New York, kod majke i sestre kako bih vidjela kako su bile, jesu li izašle iz depresije. Oporavljale su se, ali svako toliko bi spomenule moje ime ili razgovarale o meni, pa bi se rasplakale. Duše ma boljela jer im nisam mogla reći da sam dobro, da sam na boljem mjestu i da se ne brinu o meni.
„Kako mi nedostaju...“ –pomislila sam.
Poželjela sam da imam jednu priliku, da mi Bog dopusti da vidim svoju malenu obitelj i da ih uvjerim da ću uvijek biti uz nju. Vjerovala sam da one znaju da sam uz njih jer su bile vjernice. Čula sam da je moja sestra rekla kako mrzi Boga što me uzeo k sebi, a mama se naljutila zbog toga i rekla joj da ne smije takve stvari govoriti.
Zaklopila sam oči, zatvorila vodu i izašla iz kabine obgrnuvši se ručnikom. Pogledala sam se u ogledalo. Moja duga smeđa kosa sada je bila potpuno mokra, a zelene oči sjajile su se kao nikada prije. Pojavio mi se maleni osmijeh na licu.
„Kako je lijepo biti čovjek!“ –pomislila sam.
Nasmiješeno sam izašla iz kupatila i ušla u sobu. Otvorila sam ormar i razmislila što bih mogla obući. U proteklih šest mjeseci nikada nisam razmislila o tome što bih mogla obući. Mi anđeli smo uvijek bili obučeni u bijeloj odjeći, što mi donekle nije smetalo, ali jako su mi nedostajale šarene boje.
Pogledala sam kroz prozor. Kiša nije padala, na sreću. Kišu nisam voljela. Podsjećala me na stravičnu večer kad sam izgubila život. Bilo mi je tek dvadeset i dvije godine, još samo jedna godina fakulteta i završila bih za modnu dizajnericu, ali Bog je želio još jednu dušu kraj sebe.
Sjetila sam se kako nisam bila previše druželjubiva prema njemu, na početku, jer me ubio, jer mi nije pomogao da nastavim dalje sa životom, ali s vremena na vrijeme... sam se navikla. Bilo je jako čudno naviknuti se da ne mogu spavati, da sam nevidljiva za ljude...
Uzdahnuvši sam se ponovno vratila ispred ormara. Na sreću, Bog se pobrinuo za moj smještaj i sve što je u njemu bilo. Namjeravala sam uživati onih trideset dana kao čovjek, ali i pomoći Kevinu naravno. Prvo sam ga trebala pronaći, ali o tome sam mislila razmisliti kasnije, kad budem razgledala cijeli grad.
Maknula sam ručnik sa sebe, bacila ga na krevet i obukla gaćice i grudnjak. Uzela sam crvenu majicu dugih rukava i još jednu, crnu, na patent koju sam stavila iznad nje. Obukla sam crne uske hlače i cipele na potpeticu, a zatim sjela pred ogledalom kako bih se našminkala. Bio je lijep osjećaj ponovno se osjećati kao čovjek, kao djevojka koja se sprema prije izlaska iz kuće. Naravno, nisam pretjerivala sa šminkom jer nikada nisam bila takva. Voljela sam samo nekoliko sitnica naglasiti na licu.
Uzela sam torbicu nakon što sam se uvjerila da je sve na svojem mjestu, da sam se našminkala kao i inače, te izašla iz sobe. Otključala sam vrata stana, zaključala ih kad sam izašla na hodnik, te se spustila niz stepenice.
Povukla sam glavna vrata zgrade u kojoj sam stanovala i osjetila osvježavajući, hladni vjetar. Osmijehom na licu sam se spustila niz stepenice uživajući u onom prekrasnom jutru. Poželjela sam vrisnuti, skakati od sreće jer sam se ponovno nalazila u onome Svijetu, ali pokušala sam izraziti svoje emocije samo po izrazu lica.
Promatrala sam sve oko sebe, kao da ništa od onoga nikada nisam bila vidjela. Stvarno mi je nedostajalo hodati po trotoaru, pretrčati preko pješačkom prijelaza kad vidim da automobili jure ili usporavaju, pa razgledavati trgovine...
Osjećala sam se fantastično, kao da ponovno živim.
Kevin Malloy
Sjedio sam u kafiću i ispijao svoju kavu. Nisam imao volje ostati kod kuće i popiti ju ondje jer sam vidio da je vani bilo ljepše vrijeme. Nekako sam se uspio natjerati da se dignem sa kreveta i prošetam malo gradom. S obzirom da nije bio pretjerano veliki, prošao sam centar grada u svega dvadesetak minuta zbog toga što sam se svako toliko zaustavljao kako bih pozdravio nekoga ili bi me neka majica iz izloga zaintrigirala, ali nakon nekog vremena sam se napokon sjetio sjesti u kafiću i popiti koju kavu. Ono je bila druga u tri sata.
Sjedio sam kraj prozora, pušio jednu cigaru za drugom i promatrao što se vani dešavalo. Većinu ljudi sam poznavao jer grad u kojem sam živio nije bilo prevelik. Devedeset posto stanovnika sam znao ili iz viđenja ili jer sam se družio s njima, a iskreno... sve mi je ono već dosadilo.
Ponekad sam razmišljao o tome da se predoziram, kad sam se već drogirao i znao da bih kad – tad trebao umrijeti od toga. Ponekad mi je stvarno bilo dosta života. Ponekad sam se živcirao na samog sebe jer sam bio kreten, jer nisam vidio njene signale. Trebala me, a ja nisam vidio ništa. Bio sam slijep. Bio sam glup. Vjerovao sam mu, a on ju je povrijedio. Pravda nije bila učinjena jer je prokletnik nestao.
Zaklopio sam oči i duboko uzdahnuo. Povukao sam još jedan dim cigarete i ispuhao ga. Otvorio sam oči u trenutku kad sam čuo da se vrata u mojoj blizini otvaraju. Sunce je obasjalo onaj kafić, pa nisam mogao dobro vidjeti osobu koja je ulazila.
Tek nakon što se maknula od ulaza sam shvatio da je to bila djevojka koju smo večer prije, Jhonny i ja, odbacili kod kuće.
Bila je ljepša nego jučer. Imala je prekrasan izgled dok je koračala usporeno hodnikom gledajući ispred sebe mirnim izrazom lica, malenim osmijehom na njemu. Prošla je rukom kroz svoju kosu koja se činila dužom nego večer prije, a kad je slučajno pogledala u mene nasmiješila mi se.
Lagano sam joj uzvratio.
„Ti si dečko koji me jučer odbacio doma?“ –upitala me.
„Zapravo, to je bio moj prijatelj, ali i ja sam bio unutra.“ –odgovorio sam joj.
Bilo mi je drago što me se sjetila.
„Je li slobodno mjesto kraj tebe?“ –uzvratila je.
Klimnuo sam glavom i pomaknuo jaknu sa druge stolice, a ona je nasmiješeno sjela preko puta mene.
„Nije ti hladno?“ –upitala me pokazavši na moju jaknu.
„Ne baš.“ –slegnuo sam ramenima. „Treba jako zahladiti da obučem ovu jaknu.“
„Zašto ju onda nosiš sa sobom?“
„Ne znam. U slučaju da mi bude hladno!“
Nasmiješila se.
„Izvolite?“ –našem je stolu prišla mlada konobarica crvenkaste kose koja mi se nasmiješila.
„Cappuccino i čašu vode, hvala.“ –djevojka je podignula pogled prema njoj.
Konobarica je klimnula glavom i udaljila se.
„Nova si u gradu?“ –upitao sam ju.
„Zar se toliko vidi?“ –nasmiješila se.
„Ne baš, ali većinu poznajem. Tebe do jučer nisam uopće vidio!“
„Doselila sam se jučer ujutro.“
„Otkud si?“
„Iz New Yorka. Ti si oduvijek ovdje živio?“
„Nažalost.“ –klimnuo sam glavom.
„Zašto nažalost?“ –pogledala me sa zanimanjem.
„Jer je usran grad.“
„Meni baš izgleda lijepo!“
„Probaj živjeti dvadeset i pet godina ovdje, pa ćemo vidjeti hoće li ti se svidjeti.“
Nasmiješila se.
„Zašto onda ne odeš nekamo? Ne otputuješ?“ –uzvratila je.
Slegnuo sam ramenima. Morao sam priznati da mi se njeno pitanje i njena ideja svidjela.
„Jesi li razgledala cijeli grad?“ –upitao sam ju.
„Nisam.“ –odmahnula je glavom. „Voljela bih, ali me strah da se ne izgubim!“
„U ovom gradu?! Morala bi biti šlampava da ti se to desi.“
„Nisi me upoznao!“
„Volio bih te onda bolje upoznati.“
Nasmiješila se, maknula pramen kose iza uha i pogledala me. Imala je prekrasne zelene oči. Bile su poput anđeoskih.
„Onda bi mi ti ove dane mogao pokazati grad. Ako imaš vremena, naravno!“ –rekla je.
„Uvijek imam vremena!“ –nadodao sam.
„Odlično! I mislim da se nismo upoznali. Ja sam Aurora Chenning, drago mi je!“
„Kevin Malloy!“
Ispružila mi je ruku, a ja sam ju protresao.