Korizma me ove godine, što zbog posla, što privatno, zaokupila pitanjem križa. Često se kaže da svaki čovjek ima svoj križ, a ja se znam onda pitati je li to neka utjeha onima koji se u trenutku ne osjećaju dobro zbog nekog problema, bolesti, gubitka... ili se radi o životnoj mudrosti kršćanskog porijekla, barem što se izričaja tiče. Što je to naš svakodnevni križ, imenujemo li ga tako i prepoznajemo onda u odnosu na Isusa ili zaobilazimo, stavljamo u neke druge nazive i zapravo nerado primamo, a kamoli grlimo kako to neki duhovnjaci i mistici preporučuju?
Danas (a i u ranijim vremenima, ali je to sa današnjim vremenom uvijek verbalno-misaona polazišna štaka) ima ljudi kojima Isusov križ ništa ne znači ili ga ne žele prihvatiti protestirajući kako oni nisu nikoga tražili (kao da ih je netko pitao da li će biti stvoreni) da netko preuzme njihov križ. I imaju naravno pravo tako misliti, osjećati, djelovati – to s ljudskom neovisnošću i pravom na sve živo i neživo neću danas obrađivati. Mene ne zanima (nije Bare jedini) ono što me kao vjernicu odvaja od tzv. ne-vjernika (taj pojam mi nije baš potpuno jasan), već ono što nas povezuje, bez obzira na različita uvjerenja ili polazišta.
Činjenica je da svi ljudi barem jednom u životu dožive neki životni križ. Ili možda znate nekoga tko ga nije tijekom života nosio? Tu ne računam ljude koji nisu svjesni svoga križa, premda nekada pomislim kako je to isto zanimljiva varijanta nošenja križa... Već čujem glasove koji mi govore kako je život krug, noć i dan, život i smrt, vječna mijena, pa je onda i taj križ nešto što je zapravo dio tog kruga. Ali to mi se čini jako općenito i moram se u maniri modernog (do kada će taj modernizam trajati?) ili suvremenog čovjeka pobuniti i zapitati što nas određuje pri odabiru križa (ako ga možemo birati) ili određuje li naš stav prema trpljenju ujedno i (be)smisao naše patnje? I zašto nam se čini da neki ljudi nose teži križ, potpuno nezasluženo, premda ne znam točno u odnosu na što, pretpostavljam na njihovu blagost i dobrotu, dok nam se kod nekih čini da ih križ zaobilazi, ili barem ne dotiče u punoj njegovoj težini?
Nedavno mi je jedna jako draga osoba vrlo modernog i otkačenog izgleda (od frizure do odjeće) potpuno mirno objasnila kako su razlike s njezinim suprugom, njezin križ. I premda sam uvjerena da se danas nije popularno žrtvovati za druge, očito postoje ljudi koji su spremni na to. I ne iz čiste pasivnosti ili neosvještenosti, već upravo suprotno, kao znak prihvaćanja križa. Što ne isključuje, barem u slučaju moje drage osobe, i sve pokušaje da se radi na promjeni i olakša svoj križ. Što je opet jedan novi križ borbe... To su oni križevi koje možemo odbaciti, ako ih ne želimo prihvatiti. Ali križ bolesti, gubitka ili vlastite smrti (ako se radi o bolesti ili teškom umiranju) nas ne pita prije, barem ne onako kako mi komuniciramo.
I onda često dolazi do jednog univerzalnog pitanja, kako vjernika, tako i ateista: "Gdje je taj Bog, ako ga uopće ima?" ili "Kako je mogao dozvoliti da mi se to dogodi, sve sam u životu radio-la onako kako to vjera nalaže." Pitanje pravde, zasluge, kazne... Stavlja li nam Bog križ, kako bismo mu bili bliži? Moje iskustvo je da sam kroz najteža vremena, bila najbliže Bogu. Ali to me ne može uvjeriti da Bog želi da patimo. Kad je patnja tu, prisutna, i Bog je tu, za mene. Tu je i kada sam sretna i zahvalna. Samo drukčije. Naša slobodna volja i zahtjevanje svih mogućih prava (ono na sreću nam je najsvetije) uzrokuju i dobro i loše u životu. Za dobro smo uglavnom spremni, premda se i onda rijetko opustimo, jer već znamo... nakon svakog dobra slijedi po zakonu prirode i nešto loše. Možda čak i istinito, ali potpuno drukčije proživljeno s Isusom kraj sebe, kažu oni koji su ga susreli.
Nekada se pitam, a rekli bi možda neki, i pomalo zavidim ateistima. Čini mi se da su neki od njih vjerniji svojoj nevjeri, od mene, koja sam sumnjičava i nevjerna svom Bogu, mučim se s njim, vjerujem, pa sumnjam, pokušavam shvatiti i prihvatiti ono što mi kroz naš odnos daje, čak i kad mi uzima. Taj paradoks prisutnosti i u boli i onoga što smatramo inače znakom nečije kazne, to mi je još uvijek dijelom nejasno. Kao i puno toga drugog... Ali mi vjera daje snagu (i to mi je isto nevjerojatno i neobjašnjivo) da vjerujem unatoč svemu... potpuno, i razumom i srcem i dušom. Ali vratimo se križu...
Dorothee Sölle (protestanti kažu kako nemaju papu, ali imaju nju) piše kako odabrati život, znači prihvatiti (zagrliti) križ. Djelovati prema sebi isjeljujuće, sebe, druge i Boga voljeti, znači po njoj, ugraditi i patnju u naš život. Prije toga trebamo sve učiniti da patnju izbjegnemo. Istovremeno trebamo biti svjesni da nema ljubavi bez patnje. Teško je to bilo shvatiti i Isusovim učenicima. U Markovu Evanđelju (8,31-33) dolazi do razgovora između Petra i Isusa u kojem ga Petar želi udaljiti od križa, kao pravi prijatelj poštediti patnje. Petar ne shvaća možda i taj mazohizam Isusa, pa ionako svi patimo u životu. Čemu još žuriti na križ. Isus reagira prilično grubo (moram priznati da me se ta Isusova jasnoća i zbunjenost koju ostavlja iza ne-jasnih rečenica oduvijek dojmila) i govori mu neka odlazi od njega, jer je u njega ušao Satan i nije mu na pameti ono što Bog hoće, već ono što čovjek želi. Čak i sa takvim jasnim stavom, Isus je na križu sasvim ljudski zavapio Bogu riječima: "Zašto si me ostavio?" I ako ga promatramo kao uzor, ili primjer kako treba prihvatiti patnju, očito je da je naš vapaj i sumnja sasvim ljudska i pripada nam. Zašto je loše ono što čovjek želi, nije dalje objašnjavao. Po svijetu kojeg vidimo možemo možda nazrijeti odgovore.
Pierre Stutz, još jedan protestantski mislilac, piše kako mu nema ništa gore od onih dobronamjernih pobožnih odgovora na patnju, koji mogu tako cinički djelovati. Jer smatra da je Božja volja živ čovjek. Biti živ, živući, dakle život u svojoj punini prihvatiti, u patnji i veselju, svađi i pomirenju, sumnji i povjerenju. Križ nije izvan nas, on je utkan u naš život. Križ i Uskrsnuće se nisu dogodili samo prije puno godina, već su prisutni u našoj, ljudskoj povijesti. I sadašnjosti. Možda toga nismo svjesni, s posebno je to vidljivo u praćenju teško bolesnih i umirućih, gdje se događa toliko puno iscjeljujućeg u obraćanju, pogotovo kada te situacije nisu opterećene neprimjerenom utjehom, već kada se o njima razgovara s ljudima.
Danas se sjećamo Isusovih patnji na križu. Možda će se neki tom prilikom prisjetiti svoje patnje (i to je ljudski). Jednako kao što je križ dio života, tako je (barem za mene) i Uskrsnuće završetak križa. Ne kao jeftina utjeha, već kao tajanstvena punina vjere. Kako god ju nazivali i koje god joj oblike i simbole pridavali.
Zato vam već sada svima od srca želim Sretan Uskrs! Radost života i pobjedu nad križem.
Post je objavljen 02.04.2010. u 09:38 sati.