Dugo sam razmišljao šta danas napisati. Dvije su se teme same nametale, ali ja k’o ja. Uvijek sam bio protiv one narodne: ‘Kuda svi tu i mali Mujo’
Daklem, kada je rijet o temi ‘gluma’ stvari stoje ovako. Mišljah pisati o tome kako smo za Uskrs kupili onu šunkicu od dvije i nešto kile, pola janjeta, tri vezice mladog luka i obavezno jednog Cara (zubaca), za post. Mišljah napisati i kako mi je Draga ofarbala jaja. Sve sam to lijepo mislio staviti na tipke, a ondak sam se sjetio da bi svi rekli: “Ma šta Ti stari kenjaš kada svi dobro znamo da si ukleti nevjernik. Glumiš bez veze”. A mislio sam pisati i o tome kako nam je gluma u kostima od stoljeća sedmog. Volimo uprizoriti kako nam se dite narodi, no još ni jednom nisam vidio da su i stavili koju djevu pa da u stvarnosti rodi o ponočki, svi neka vide. Volimo uprizoriti da svi vide muke naše glumljene, no još nikada nisam vidio da se i pribijaju čavlima ko oni u Indoneziji. A da volimo kazalište, e volimo. A da volimo glumu i klanjati se glumcima selebritijima, e i to volimo. Nisu li tome dokazom i beskrajne kolone koje se klanjaju glumcima?I tko bi meni, ukletom nevjerniku, vjerovao da sam danas na Prvi aprila pisao da se i ja klanjam glumi?
Daklem ta tema otpade. Ostade ona zatvorska.
U nas zatvori postadoše popularni skoro ko klanjanje. Slavni se natječu tko će prvi iza rešetaka koje život znače. Na teveu i inim sredstvima javne komunikacije smjenjuju se u redovnim intervalima, nema da fali. Red zatvora, red vjere, red promidžbe, red serebritija, red sapunice, pa opet sve iznova. Sve jedni slavniji od drugih.
Onima u zatvorima preporučam od srca da gledaju reklame, naročito one koje riješavaju probleme sa zatvorom. A takvih je izobilje.
