Imam strahovitu potrebu da ti konstantno govorim da te volim. ali što imam od toga? Onak, naslijepo si govorim, onako u sebi 'volim te volim te volim te' i da, osjećam tvoje zagrljaje i poljupce.
Bojim se da je sve onako izgubilo poantu. Mada je pitanje što je poanta. Tebi je poanta jedno, meni drugo. Ali spremna sam bila na tvoju. Međutim kad sam ti sve podastrla kao na dlanu - to nije i dalje očito bilo to.
Neka...lijepi su i ovi trenuci. Možda su čak i lakši jer nema tolike emotivne involviranosti, bar s tvoje strane. Lako se tebi ne javljati i spavati, kada ja vjerujem i ne pitam. Ali neka, tako ću i ja. Pa neka i bude kontraefekt. Neću da šutim kao ostale žene. Neću da budem pasivac. I dalje ću biti ja. Onakva mangupica kakvu si me upoznao i kakva ponovno moram da postanem jer eto, život i ekonomija tjeraju nas na razne stvari.
Voljela bih tvoj zagrljaj na sve prave i krive načine u svemu u životu...cijeli život. Ne mogu ga dobiti. Mogu da ga dijelim...možda je to održivo kratkoročno, ekonomski gledajući, i održivo ali...ma sve ti je jasno. Problem su tu osjećaji jer znam da osjećaš ali opet nije to dovoljno. Htjela sam i još želim sve da ti dam ali neću trčati za nepostojećom srećom. Jeli naša sreća nepostojeća, well odgovor znaš samo ti. Ali ovog puta odvojit ću svoju sreću od naše. Tko zna, možda ću nekad ja biti sretna....
I neću se više opravdavati. Tako je kako je. Molim Ga da bude dobro uskoro ali volim te ali volim i sebe i biti ću sretna. Fucking shit zaslužila sam. I razumjet ću te, i ako ti nije dovoljno sve što sam(smo)učinili...ok...
Volim te...mamu ti j...volim te...
Post je objavljen 31.03.2010. u 20:46 sati.