Kojom brzinom mehanički obavljam stvari, brzim pogledom preletim kuću, životinje, sve pogašeno, namireno, rusvaj posvuda, pa i u mojoj glavi.
Sjedam u auto, kasnim na posao( morala sam ga još jednom vidjeti...poljubiti..... nekako mi s njime vrijeme stane, gipkost matriksa).
Ulazim na sastanak, dobivam packu.
Strmoglavim se odjednom u duboki umor....čemu ovo..........
Tako umorna....
Tako umorna....
Kroz dan ponese me njegova poruka( podigne, zaboli čežnja....) i onda ponovo meljem kilometre, poslove, nizove dana.........
Samo na jednom mjestu vrijeme stoji, teče paralelno, neko unutarnje vrijeme, mjesto na kojem zapravo živim, volim, i stvaram dom- u stvarnom svijetu nepostojeći, čak osuđivan ili ismijan.
U mojem tako stvaran, miran, topao.
I gotovo kao podvojena ličnost, vanjska ubrzana, nasmijana, naoko vedra, uspješna i ona unutarnja, samo jedna ja koja želi sasvim druge
" obične", "male" stvari. I ona unutarnja čak i diše drugim ritmom, miruje u nekoj unutarnjoj snazi, rijeka ponornica, tiha, mirna, u mraku u sigurnosti, još nerođena. Koja sam prava ja, zašto trčim kada mogu mirovati u snazi.
Post je objavljen 30.03.2010. u 19:41 sati.