zeljala bih da mogu vratiti vrijeme na ono kada je sve bilo drugacije. vec par godina se vucemo ovako. ima li tome kraja? nemogu biti izmedju dvije vatre... zasto ne mozete shvatiti da vas volim oboje? ne, ja vam nisam ni sestra, ni prijateljica, ni majka... ja sam vasa kcerka. i da... ako niste shvatili dosad. boli me. boli me ova cijela situacija izmedju vas. boli me kada znam da ste svaki dan sve dalji i dalji, a da smo nekada bili svi zajedno... kao jedno. a sada je svatko pojedinacno. neznam koga da mrzim.. vas ili sebe. vas zato sto moram sve ovo prolaziti, a sebe jer si dopustam da se brinem. cak mi fali i ono razdoblje kada je vas razvod bio moja jedina briga... sada kada moram stalno vagati i razmisljati, sudjelovati u tome svemu izmedju vas, a kada najradije zelim pobjeci je jako tesko... znate li kakav je osjecaj kada se roditelji razvode? znate li kakav je osjecaj kada u sebi imate taj osjecaj da morate odluciti koga volite vise, kada morate stati na neciju stranu, a najradije biste pobjegli glavom bez obzira od svega... ali ne... jos me tjerate da prolazim kroz sve ostale vase probleme... kroz lazi, zataskavanja, nove osobe... sve to mi je tesko. jer biti na jednoj ili na drugoj strani meni nanosi ogromnu bol. jer vas volim oboje... i to je nedjeljivo.
sjecam se kako je bilo prije. prije 10 godina. pa i vise. kada smo bili jos samo nas troje. kada smo zivjeli za tatinu mizernu placu, jedva sklapali kraj s krajem... ali smo bili tada obitelj. bili smo zajedno u svemu. nije bilo bitno sto nismo mogli priustiti sebi neke izlaske i kupovine, imali smo jedno drugo. bili smo stalno zajedno.
kada se sve to raspalo? kada je sve to nestalo?
znam. pomirila sam se sa time da je gotovo... ali sve se srusilo tako brzo, tako brzo je nestalo sve ono sto se godinama gradilo. vi za koje sam mislila da ste savrseni, da nikada necete nestati, da se ovo nikada nece raspasti... jer to je ono sto sam osjecala... sjecam se jos dobro svakog trenutka... svake zajednicke igre... a sada je sve drukcije naravno... svatko na svojoj strani... svatko na svom poslu... otkad oboje radite vise vas i ne vidjam manje vise. izgubilo se to sve. ali nije bit u materijalnim stvarima. bit je u onome sto ja osjecam, u sebi. u tom osjecaju koji tako zelim izbaciti, ali on nemoze otici... osjecaju zbog kojeg bi mogla plakati danima i nocima... ali opet znam da to nista nebi promijenilo...
samo zelim pobjeci... daleko od svega ovoga....
Post je objavljen 30.03.2010. u 01:07 sati.