Možeš li zaustaviti trenutak i sjetiti se onih davnih snova i priželjkivanih uspomena. Još uvijek mogu pomirisati stari onaj miris dostignuća, i sa olakšicom reći da sve kako u ovom trenutku treba biti. Ne mogu se otrgnuti protiv poriva da ti sasujem sve u facu, ne mogu se suzdržati da ti se ne smijem u lice. Volim skakukati dok hodam. Volim ti se smješkati dok pričaš. Namjerno te šprdam kada pričaš nešto zanimljivo. Obrambeni zid dok me ispituješ o nečemu što uopće nije bitno. Vrtim si u glavi neki davni film i uporno te bacam dolje o pod svojim izjavama. Trljam o pod i ono malo ponosa što imaš, ni ne trepnem. Bacam kosu dok hodam do stanice. Pogled mi je još uvijek nekako pognut. Narančasta kosa svijetli na suncu i privlači žute tople zrake. Uporno te guram od sebe, plašim te sarkastičnim izjavama. Prelistavam dobru knjigu i zamišljam se u njoj. Prelistavam stare dane i još mi nije jasno kako olako odbacujem nova poznanstva. Kako olako te bacam po podu i rukama ti trljam lice o nogama ugackani pod. Djetinjasta sam dok razgovarate u grupicama. Prepričavate si svoje živote kao putar istopljen u vrućoj tavi. Želudac mi se vrti kada planirate bedaste popodnevne kave tokom dosadnih predavanja. Ne žalim se, sjedim i slušam. Upijam i želim. Hodam kraj vas a kao da me nema. Ne slušam vas, a ponekad vas želim čuti. Ali neda mi se.
Post je objavljen 29.03.2010. u 22:49 sati.