Ehh i ovo danasnje vrijeme i sve vise.. ubija sve, tacno prihicki ubija polagano, ne znam do kad ce biti ovako, ali sto vise potraje bit ce nam gore, bar meni. Jucer si ponovo padao, ti bijeli ne sretnice, do kad ces mi nanositi ovu bol? Do kad? Neki te vole, voljela sam te i ja.. ali to je bilo nekad, vise te ne volim. Ne volim te jer me vise ne usrecujes, sad sam zbog tebe samo tuzna, i kad god tvoje pahulje pocnu padati, ja se osjecam sve gore i gore. Daj nestani vec jednom, nemoj mi to raditi! Bio si otisao i sinoc si se ponovo spustio na moj grad. Bila sam se ponadala da si za ovu godinu svoje zavrsio, alis am se ocigledno prevarila, ali sta je tu je, pretrpjet cu te i ovo malo, jos moza nekoliko dana, mjeseci i ti ces sigurno otici.
Da je on tu kod mene, ne bi mi smetao, voljela bi te i dalje, zbog njega, zbog srece koju bi mi pruzio. Ehh drago moje, da si bar tu, da nisi gradovima udaljen od mene, da si tu, da smo sad vani, da uzivamo u ovom snijegu. Tvoja obecanja " Doci cu.. " gdje je sad to, jos jedno pusto obecanje u mom zivotu koje nije ispunjeno. Znam prezivjet cu to. Ali zivim za taj dan, za dan kad ces doci, ispuniti to obecanje, ja vjerujem da ces doci, jos uvijek vjerujem. Mozda sam i budala zbog toga, ali ja ne mogu protiv sebe, svojih osjecaja. Pa sta mi se to desava, zasto sam sebi to morala dopustiti, da mi pridjes tako blizu, da povjerujem u tvoja obecanja, ja nisam nikad bila takva, i zasto sam se odmah prvi put morala opeci? Ja govorim da jos nisam, ali vise i ne vjerujem toliko u to tvoje obecanje...
Ovo nije jos jedan blog o mojoj proslosti, ovo je blog o mojoj sadasnjosti. Mozda je jedan od onih koji lice na moje zaljenje za necim i ne zadovoljstvo, zapravo o tome i cijelo vrijeme pricam, ali opet predstavlja mene, moje rijeci, moje misljenje, moja nadanja. Niko protiv sebe ne moze pa tako ni ja.
Post je objavljen 29.03.2010. u 22:10 sati.