Katkad požalim što sam takva kakva jesam. Požalim što sam toliko glupa da ne želim utjecati ni na vlastitu sudbinu. Ponekad sam samouvjerena žena koja ne misli o onome što drugi misle, već radi ono što voli i tada se osjećam savršeno....Ali u istom trenutku...bole me zlobni komentari ljudi u pozadini, ljudi koji bi mi trebali biti prijatelji i velika podrška. Da, ti ljudi, zvani ''prijatelji''.
Toliko sam se puta razočarala u njih, ali ipak sam opraštala..sve...pa i najgore....jer mislila sam: bolje imati loše prijatelje nego biti sama.
Ali, ono čega sam se najviše bojala, napokon se dogodilo. Da, napokon, jer sam svaki dan živjela u neizvjesnosti jesu li ljudi oko mene iskreni, vole li me ili sažalijevaju, rugaju mi li se ili se vole družiti sa mnom. Pa, iako sam sada sama bez ikoga da me tješi, barem znam istinu.
A ipak, oni se vraćaju, kad i sami ostanu bez ikoga, pa im ja služim kao rezerva za hitne slučajeve. Barem nekome služim. Ponekad se osjećam kao otirač pred vratima svoje kuće. Kao da su se o mene obrisale sve prljave cipele svijeta. Kao da su svi rekli, gle evo one koja je prema svima dobra. Idemo ju iskoristiti. I to naprave. A ja to shvatim tek kad me ponovno ostave samu, bez pozdrava, bez lijepog smiješka koji tako cijenim.
A što ćeš, to je život, netko bi rekao...A valjda...Treba se posvetiti malim životnim radostima, ako već nemaš velike.
Post je objavljen 29.03.2010. u 13:06 sati.