Beskonačnost je dodirivala nultu točku postojanja svijeta
u kojoj se zemlja isprve divlje pokretala
i po kojoj su u strastvenoj ljubavnoj igri hrvali se vatra i voda
dok su vjetrovi i kiše glodali kamenje, a led lomio pećine.
Lavine oskvrnjuju planine,
a guste kiše otplavljuju kamenje niz padine.
Potoci i rijeke odvlače divljom snagom izmrvljeno kamenje u mora,
gdje se ono taloži kroz ušće vremena na morskome dnu.
Golemi planinski svjetovi iščezavaju u vrelinama noći
i jutrom se pretvaraju u ravnice.
Sustavi spiralnih maglica sa svojim milijardama Sunaca
sjedinjuju se u velikom središtu Svemira,
a potom maglice bježe na sve rubove svemirskog prostora.
Neizmjerna gustoća materije između Sunaca više nema prostora.
Gigantska užarena lopta komprimiranih plinovitih neutrona,
s temperaturom od nekih milijun stupnjeva,
i s eksplozivnom snagom neiskazane energije.
Pra-eksplozija.
Svijetlost juri brzinom od tristo tisuća kilometara u sekundi,
između dva otkucaja srca.
Srce se pretvara u pticu lutalicu
i ustremljuje se prema zviježđu škorpiona.
Strijelac i vodenjak tale se u plamenu ljubavi,
a mala ličinka, nalik embriju, nalik čovjeku,
uzdrhtalo puzi u ljubavni zagrljaj.
Tijela se sapela u grč,
a onda se u kratkotrajnoj eksploziji vriska opustila, smirila,
i vrtnja svemira se zaustavila.
Po glatkim ramenima nježno se prevlače prsti,
dok u sjeni traže ono blaženo mjesto
na kojemu će zauvijek ostati i usnuti.
Kao tek sada rođeni, u ovom sivom nedjeljnom jutru,
nad kojim visi zastor jednog dugog sna,
trgan vjetrovima i raznošen bljeskovima
od kojih drhte tijela što ponovno traže život i svoj ugašeni žar,
negdje duboko, duboko pod pepelom,
Glazba tijela, akordi u porama
što se opet otvaraju kao zamrli cvjetovi,
lepršaju kao prašnici
i zaustavljaju se u čaški divljeg cvijeta željnog oplodnje.
Još uvijek u bestežinskom stanju,
u kome je vrijeme bilo razmrvljeno u sanjive čestice
kao u neki prah što se trusio u odronima,
izgubljeni u nekoj fantastičnoj šumi,
gdje jeleni dolaze piti vodu s dlana,
a visoko iznad su umiljate zvijezde,
i negdje među njima rodila se još jedna,
koja šapuće da je ljepota u šutnji
i da treba dugo ostati ispružen u mahovini šutnje,
kao u najfinijoj postelji.
Ako preostane vremena za sjećanje,
ovo jutro će zauvijek ostaviti trag u pamćenju.
Kada je smrt bila tako blizu, i beskonačnost, istovremeno.
Post je objavljen 29.03.2010. u 12:32 sati.