Marketing
Dragi moji blogeri!!!!
Evo dobila sam još jedan prekrasan mail kao podsjetnik Božje ljubavi, koji u ovo sveto vrijeme
želim podijeliti s Vama svima:
VOLIŠ LI ME...
Jednog dana, probudila sam se vrlo rano da gledam izlazak sunca.
Ljepota Božjeg stvarateljskog djela je neopisiva.
Gledajući, hvalila sam Boga za Njegov predivan rad.
Kako sam dugo ostala ondje zadivljena, osjetih Božju prisutnost sa mnom.
Upitao me:
VOLIŠ LI ME?
Odgovorila sam:
Naravno Bože. Ti si moj Bog. Moj Spasitelj.
On me onda upita:
Da si slučajno hendikepirana …bi li me onda voljela?
Bila sam zbunjena. Gledala sam svoje tijelo. Moje ruke, noge …
čudila sam se odjednom koliko toga mogu činiti i uvijek sam to uzimala "zdravo za gotovo" …
nikad nisam pomislila koliko sam … nezahvalna Bogu za sve što mi je dao.
Bilo bi jako teško Gospodine, odgovorila sam. Ali, i onda bih te voljela.
Onda On reče:
Da si slijepa, bi li još uvijek voljela ono što sam stvorio?
Pomislila sam: Kako bih mogala voljeti nešto a da to ne vidim…
a onda sam pomislila i na to da je na svijetu toliko slijepih ljudi
koji su još uvijek voljeli i Boga i njegova stvorenja.
Teško je i pomisliti na to, Gospodine, ali… i tad bih te voljela.
On me onda upita:
Da si kojim slučajem gluha, bi li i onda slušala moju riječ?
Hm…kako bih mogla slušati kad ne čujem. Onda sam razumjela.
Slušanje Božje riječi nije tek nešto što činimo ušima nego i srcem. Odgovorila sam:
Bilo bi teško… ali slušala bih.
Kad bi bila nijema, upita On dalje, bi li me i tada hvalila i zahvaljivala mi…?
Tada mi je sinulo: On želi da ga hvalimo svojim srcem, ne tek ustima.
Nije važno kako zvučimo. Važno je reći mu hvala od srca…
Odgovorila sam: Da… i onda bih te hvalila i zahvaljivala ti.
Onda me On upita:
VOLIŠ LI ME STVARNO?
Sa svom hrabrošću i jakim uvjerenjem odgovorila sam hrabro:
Da, Gospodine! Volim te, jer ti si jedini i pravi Bog.
Mislila sam da sam dobro odgovorila, ali On me upita:
- ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?
- Zato… zato što sam samo ljudsko biće… i nisam savršena.
- A ZAŠTO ONDA U VRIJEME MIRA ODLAZIŠ NAJDALJE OD MENE,
I ZAŠTO SAMO U VRIJEME NEVOLJE DOĐEŠ BLIŽE, I MOLIŠ ISKRENIJE?
Nije bilo odgovora. Samo suze.
Gospodin nastavi:
Dao sam ti sve što uopće imaš… a Ti mi nisi zahvaljivala… dao sam ti talente… koje nisi htjela koristiti …
pokazao sam ti da sam dobar… a ti si mi okretala leđa…
govorio sam ti preko svojih slugu… ali ti me nisi slušala…
Slušao sam sve tvoje molitve i prigovore… i nastavljam slušati…
uvijek sam ti želio dobro… uvijek… i opraštam ti što si odlutala od Mene.
Nisam mogla odgovoriti. Bila sam posramljena. Govorila sam u sebi:
Molim te oprosti mi. Nisam dostojna zvati se tvojim djetetom.
On odgovori:
Ti jesi moje dijete. Moje stvorenje. Nikad te neću napustiti. Nikad.
Kad plačeš, ja plačem s tobom.
Kad vičeš od radosti ja se radujem s tobom.
Kad si obeshrabren, ja te želim ohrabriti.
Kad padneš, ja te želim podignuti.
Ja ću biti s tobom U SVE DANE, DO SVRŠETKA SVIJETA.
I VOLJET ĆU TE ZAUVIJEK.
Nikad prije nisam toliko plakala. Shvatio sam da je Bog uistinu moj Otac.
A ja Njegovo dijete. I VOLI ME…
Upitala sam Ga:
A koliko me voliš?
Pred očima mi je bio lik Isusa. Raširio je ruke.
Gledala sam Njegove ruke… probodene čavlima.
Sagnula sam se do Njegovih stopala. To je moj Bog.
Gospodin moj i moj Bog. Moj Spasitelj. . .
I po prvi put… stvarno sam molila ... iskreno ... srcem ...
Post je objavljen 29.03.2010. u 11:09 sati.