Danas, u doba globalizacije, gotovo je nemoguće odrediti neko definitivno okružje u kojemu mladi žive. Razvoj telekomunikacije je učinio čuda po pitanju brisanja virtualnih granica. Mladi iz cijelog svijeta su, na neki način, povezani. Europska unija je otišla i korak dalje. Unutar Unije postoji slobodan prolaz ljudi. Bez fizičkih barijera, mladi su u velikom europskom okruženju. Iz Amerike na europsku mladež utječe MTV. No, tako bih mogao u nedogled. Nastojat ću se koncentrirati na okruženje u kakvom prosječna mlada hrvatska osoba živi. Suočeni su s nedostatkom novca, raznim oblicima nasilja (što u obitelji, što u školi, što „na ulici“), lako dostupnim alkoholom i cigaretama za maloljetnike, žrtvovanjima za dobrobit obitelji...
Najćešći problemi s kojima se mladi danas susreć u danas su nedostatak komunikacije u obitelji (što zbog razvoda roditelja, što zbog gubitka roditelja u Domovinskom ratu ili općenito loše komunikacije u naizgled savršeno normalnoj obitelji), pritisak društva, prisutnost i pristupačnost droga, kao i brojni drugi socioekonomski faktori. Iz svega toga javlja se strah. Postaju depresivni, suicidalni, povlače se u sebe jer nemaju s kime pričati o svojim problemima. Boje se boljeg sutra jer kako dočekati bolje sutra kada im je danas loše? Posla nema. Danas više ni fakultetsko obrazovanje nije garancija za uspjeh i sigurnu budućnost. Pitaju se zašto se uopće truditi. Odgovore na to pitanje ne mogu sami pronaći, a nitko ih ne može usmjeriti k svjetlu.
Sredina u kojoj živimo nema nikakve odgovornosti za čudovišta koja je stvorila. Sjećam se vremena kada sam se mogao potući s nekime bez ikakvog straha da ću pri tome izgubiti život. Danas, danas to nije moguće. Sustav nas je naučio da se ubojstvo može oprostiti uz obećanje s figom u džepu. Sam sustav nas tjera na prosječnost (kao i na šutnju i izbjegavanje kontakta s drugima) jer ako se izdvajaš od sredine predstavljaš prijetnju koju treba ukloniti. Čemu onda težiti božanskome ako te sustav tjera da budeš nitko?! Probudi se, izađi u školu, posao, što već imaš, vrati se kući. Čestitamo! Preživjeli ste još jedan dan! Još samo dvadesetak tisuća dana i odlaziš sretniji jer si proživio cijeli život bez da te netko ubio bez trunke grižnje savjesti.
Nema moralnih osobina koje bi se trebalo posjedovati. Tomu nas uči korporacijski kapitalizam. Postigni cilj, bez obzira na cijenu, hrpe leševa i srušenih mostova koji smetaju ostvarenju cilja.
Prepreka na putu za odrastanjem nema jer prebrzo odrastamo i ništa nam ne stigne iskrsnuti.
Želje za uspjehom su jako velike. Ne mora to biti ogroman uspjeh, samo da imam malo više od onoga što su mi imali roditelji da moja djeca imaj bolje djetinjstvo. Time se vode današnji mladi. To je sve divno i krasno, ali kako to realizirati? Mogućnosti su minimalne jer, kao što sam već rekao, tu je sustav koji tjera prosječnosti, nemogućnost zaposlenja čak ni uz fakultetsko obrazovanje... Tu ne vrijedi ona: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.“. Ako ne vidimo nebo i zvijezde, kako biti velik ispod njih?
Post je objavljen 29.03.2010. u 00:17 sati.