Minotaur – čudovište iz knososkog labirinta s ljudskim tijelom i glavom bika
Majka mu je bila Pasifaja, žena kretskog kralja Minosa, a otac sveti bik u kojeg se Pasifaja zaljubila tijekom Minosovog izbivanja. Kako bi ga sakrio od javnosti kralj Minos dao je izgraditi labirint i u njega zatvorio Minotaura. Labirint je izgradio slavni atenski graditelj i umjetnik Dedal. Minos je u labirint bacao djevojke i mladiće iz Atene, koje je svake devete godine morao slati atenski kralj Egej. Egej je na Atenskim igrama ubio Minosovog sina Androgeja, a za uzvrat Minosu je bio dužan svake devete godine poslati djevojke i mladiće iz Atene.
Od toga danka u krvi Atenu je oslobodio Egejev sin Tezej koji se dragovoljno prijavio među žrtvovane mladiće. Tezej je uz pomoć Minosove kćeri Arijadne nakon teške borbe ubio Minotaura
Pegaz – krilati konj
Krilati konj koji je izletio iz tijela Meduze kad joj je Perzej odrubio glavu. Mogao je letjeti brzinom vjetra, a živio i obitavao je na visokim planinskim gorama Parnasa u Fokidi i na Helikonu u Beotiji. U helenskom gaju koji je posvećen muzama jednom se spotaknuo, te je na tom mjestu nastao izvor Hipokrena. Kada bio Pegaz ožednio, spuštao bi se iz oblaka na izvor Pirenu, na Akrokorintu. Tako ga je i uhvatio junak Belerofont da uz njegovu pomoć ubije neman Himeru koja je živjela u Likiji. Himeri se jedino moglo priči iz zraka zbog toga što je obitavala u dubokoj i nepristupačnoj guduri. Kada je Belerofont odlučio da na Pegazu poleti na sam Olimp, Zeus ga je kaznio tako što je poslao na Pegaza bjesnilo. Belerofont se nije mogao održati u sedlu, pao je na zemlju, zemlju, a Zeus se sažalio nad Pegazom pa ga je stavio u nebo među zvijezde, gdje ga se i danas možeš vidjeti kao jedno od sazviježđa
Druga priča govori kako je Pegaza stvorio grčki bog Posejdon, miješanjem Meduzine krvi s pijeskom. Dakle, iz nečeg tako strašnog kao što je bila Meduza stvoreno je jedno od najljepših bića – Pegaz. Tako lijepog Pegaza, obožavali su pjesnici, i postojalo je vjerovanje da će onaj koji uzjaše Pegaza postati veliki pjesnik.
Himera je bila kći čudovišta Tifona i njegove žene Ehidne.
Bila je kombinacija divlje koze, lava i zmije sa zmajskom glavom. Imala je divovsku snagu i iz sva tri svoja ždrijela rigala je vatru. Prema grčkom mitu živjela je u Likiji (u vulkanskom grotlu Kragu koji se danas zove Kulehimera) i čim bi osjetila čovjeka, izašla bi iz svoje jazbine i spržila ga vatrom. Potankosti o njezinim žrtvama ne znamo ali poznato nam je da je himeru ubio junak Belerofont. Prema rimskim pjesnicima, posebno Vergiliju živjela je u podzemnom svijetu i sa svojim bratom Kerberom čuvala ulaz u Hadovo carstvo.
U grčke mitove Himera je došla s istoka gdje su slične fantastične nemani bile vrlo proširene. Spominje ih već Heziod.
Zbog svog fantastičnog lika Himera je postala sinonim varljive predodžbe, utvare, vizija nečeg nerealnog. Poznati su nam tako "himerični snovi", "himeričke želje" i "himerična politika".
Harpije su bile kćeri morskog boga Taumanta i Okeanide Elektre.
Prema Homeru bilo ih je nekoliko, ali on poimence spominje samo Podagru ("Brzonogu"). Prema Heziodu, bile su dvije: Ela ("Goropadna") i Okipeta ("Brzoleta"). Vergilije spominje i harpiju Kelenu i napominje da "čudovišta većih nigde i nema, ni kužnijih rana što gnjev ih bogova rodi sred Stigijskih voda". Dokaz istine da rođaci često nisu slični jedni drugima njihova je krasna sestra, božica duge i glasnica bogova, Irida.
Prvobitno harpije su bile božice oštrog vjetra, a posao im je bio odnositi duše mrtvih u podzemni svijet. Vrlo rijetko upletale bi se u život bogova i ljudi. Najistaknutija uloga pripala im je u mitu o kralju i vraču Fineju. Bogovi su im, naime, povjerili kažnjavanje Fineja vječnom glađu zbog zločina koji je počinio nad svojim sinovima iz prvog braka. Kad god bi Finej sjeo za stol, odmah bi doletjele harpije, pojele mu jelo, a ono što nebi pojele zagadile bi izmetom. Mučile su ga dugo, sve dok tome nisu učinili kraj Kalais i Zet, koji su u Trakiju doplovili s Argonautima na lađi Argo. Ta dva junaka, koja su od svog oca Boreja dobila krila, vrebala su na harpije u zraku i čim su se pojavile, snažnim su ih naletom protjerali sve do Strofadskih otoka u (Jonskom moru). Bili bi ih i poubijali, ali ih je u posljednjem trenutku zaustavila božica Irida, prenjevši im obečanje bogova da ubuduće neće dopustiti mučenje Fineja.
Hiron u grčkoj mitologiji sin je Krona i Okeanide Filire; Kentaur i odgajatelj mnogih grčkih junaka. Kad ga je Filira, Okeanova kćer, rodila, odbacila ga je zbog izgleda. Kako bi sve sakrio pred svojom žnom Rejom, Kron je Filiru pretvorio u lipu.
Kentauri su bili zloglasni kao nasilni i nekulturni pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio pravi kontrast, inteligentan, civiliziran i ljubazan. Bio je stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Bio je Okirojin otac, s nimfom Hariklom, a živio je na gori Pelionu.
Hiron je odgajao i poučavao brojne grčke junake: Ahileja, Ajanta, Akteona, Aristeja, Asklepija, Eleja, Herakla, Jazona, Kena, Medeja, Patrokla, Peleja, Telamona i Tezeja, a prema nekim izvorima i Dioniza. Imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće potencijale.
Hiron je ekshumirao tijelo Giganta Damisa i stavio njegovu kost u Ahilovu petu.
Bio je Kronov sin i Titan te nije mogao umrijeti. Ostao je posljednji Kentaur i želio je žrtvovati svoj život da bi omogućio čovječanstvu da koristi vatru. Budući da je bio besmrtan, Heraklo se dogovorio sa Zeusom da razmijeni Hironovu besmrtnost za život okovanog Prometeja.
Dok je Heraklo izvršavao svoj zadatak u kojem je trebao ubiti erimantskog vepra, večerao je s Folom. Heraklo je zatražio vina, a Fol mu je dao sveto Dionizovo vino koje je privuklo Kentaure prevođene Nesom koji su se skupili vani. Heraklo je na njih ispalio strijele, a oni su ih gađali kamenjem, drvećem i stijenama. Jedna je strijela, umočena u otrovnu Hidrinu krv, pogodila i Hirona. Hiron ju je izvukao iz tijela i upitao se kako tako mala strijela može uzrokovati toliko smrti i uništenja. U tom je trenutku umro, odrekao se svoje besmrtnosti, a bogovi su ga postavili kao zviježđe Strijelca na nebu. U novije je vrijeme s njime poistovjećivano zviježđe Kentaura.
Kentauri su bili mitski narod polu ljudi polu konja koji je živio u Tesaliji.
Sa malim izuzecima bila su to stvorenja surova, divlja i neprijateljski raspoložena prema ljudima. Većinom se javljaju u grupi, a po imenu ih znamo jedva dvadeset. Najstariji mitovi ništa ne govore o njihovom porijeklu. Pjesnik Pindar pripisao im je za oca čovjeka po imenu Kentaur, koji je navodno bio sin Lapitskog kralja Iksiona i Nefele, utjelovljenja oblaka. Mlada generacija kentaura izgubila je svoju surovost i divljinu i pridružila se Satirima u pratnji boga Dionisa. Iz mase divljih kentaura izdvajala su se samo dvojica: Hiron, sin titana Hronosa i Okeanide Filire, i Fol navodno sin Silena i ninfe Melie.
Kerber je bio troglavi pas koji je čuvao ulaz u podzemni svijet. Oko vrata su mu vijugale zmije, a rep mu je završavao zmajskom glavom. Njegov zastraujući izgled odlično je pristajao njegovoj dužnosti. Bio je strog stražar na ulazu u podzemni svijet, a još stroži na izlazu. Po sojoj stražarskoj dužnosti i budnosti postao je poslovičan. Braća su mu bili Nemejski lav i dvoglavi pas Ort, a sestre Lernejska hidra, Tebanska sfinga i Himera. Kerber se nalazi na svakoj slici Hadova podzemnog carstva.
Kiklopi su bili divovi s jednim okom.
O tome kako su kiklopi izgledali svjedoče mnogi mitovi, ali ne i o tome koliko ih je bilo i kojeg su porijekla. Prema Homeru bili su narod. Živili su u zemlji Hisperiji i na obližnjim otocima, boravili su u pećinama i bili su surovi i necivilizovani. Nisu znali ni za pismo ni za državu, nisu obrađivali zemlju, nisu poštovali bogove, a nisu bili ni gostoljubivi. Najpoznatiji je bio Polifem sin boga Posejdona. Prema Hesiodu, bila su trojica a zvali su se Sterop, Bront i Arg, otac im je bio Uran, i majka božica zemlje Geja. Pridružili su se Zeusu kad je podigao ustanak protiv krona, i iskovali mu gromove i munje uz pomoć kojih je pobijedio. Neki su autori Kiklope smatrali sinovima divova Hekatonhira, a domovina im je bila Mala Azija. Oni su bili pomoćnici boga Hefesta i živjeli su na Siciliji. Radionica im je bila ispod Etne vulkana koji se nalazi na jednom od Liparskih otoka sjeverne Sicilije.
Hidra je stvorenje sa zmijskim tijelom i mnogo zmijskih glava te otrovnim dahom; Tifonov i Ehidnin potomak, odgojila ju je Hera. Lernejska Hidra živjela je u Lernejskom jezeru u Argolidi, a ubio ju je Heraklo, ispunivši jedan od svojih zadataka.
Heraklov je zadatak bio ubiti lernejsku Hidru. Stigao je do lernejskog jezera gdje je ona živjela. Prekrio je usta i nos tkaninom da ne bi udisao otrovne pare te je ispalio goruće strijele u njezin brlog da bi je izmamio. Potom se suočio s njom te joj je srpom odsjekao glavu, ali kad bi to učinio, narasle bi nove dvije.
Apolodor piše da je Heraklo shvatio da ovako ne može pobijediti Hidru te je zamolio svoga nećaka Jolaja za pomoć. On se dosjetio (možda ga je nadahnula Atena) da spale rane nakon što odsjeku glavu. Heraklo je odsjekao glavu, a Jolaj je spalio rane i to je ubilo Hidru. Jednu njezinu besmrtnu glavu postavio je ispod velika kamena na svetom putu između jezera i Eleja, a potom je umočio strelice u Hidrinu otrovnu krv i tako završio zadatak. Prema Strabonu i Pauzaniju, rijeka Anigrus u Elidi smrdjela je jer je u njoj neki Kentaur oprao strelice zamrljane Hidrinom krvlju, stoga su sve ribe bile nejestive.
Druga inačica priče govori da je, pošto bi osjekao svaku glavu, umočio mač u Hidrinu krv i rabio njezin otrov da glave ne bi ponovno narasle. Jedna inačica priče donosi da je Hera poslala raka da mu grize noge i da ga gnjavi nadajući se da će biti uzrok njegovoj smrti. Poslije ga je postavila kao zviježđe Rak na nebu da slijedi Lava, Heraklova simbola.
Hera i Euristej poslije su rekli da je zadatak nevažeći jer mu je nećak pomogao te je, umjesto prvotnih deset, Heraklo morao izvršiti dvanaest zadataka.
Heraklo je poslije rabio otrovne strelice da bi ubio Kentaura Nesa. Njegova je otrovana krv na posljetku ubila i samog Herakla pošto je Nes dao Dejaniri otrovanu košulju koju je ona poklonila Heraklu bivši ljubomorna na drugu ženu.
Mantikora je u grčkoj mitologiji mitološko biće, vrsta Himere s ljudskom glavom (često s rogovima, sivim očima, trima redovima željeznih zubi i glasnom rikom poput trube), lavljim, katkad crveno obojenim tijelom i zmajevim ili škorpionovim repom kojim može pucati otrovne dlake da bi onesposobila plijen. Katkad se prikazuje i s velikim krilima.
Opisao ju je Ktezije, grčki liječnik i povjesničar te je tako došla u europsku mitologiju. Poslije je to učinio Pauzanijegovoreći o mantikori kao lavu te da je to samo indijski mit nastao zbog velika straha od same zvijeri. Plinije Stariji vjerovao je mitu, a njegovi su opisi bili cijenjeni te se u njih vjerovalo.
Mantikora je bila ilustrirana u bestijarijima, a i u grbovima, posebice tijekom 16. stoljeća, a također je utjecala na maniristička prikazivanja u slikama i ukrasnim djelima. Poslije je zamjenjivana sa Sfingom, posebice od 17. i 18. stoljeća u Francuskoj.
Nemejski lav u grčkoj mitologiji bilo je stvorenje koje je živjelo u Nemeji. Smatra se Tifonovim i Ehidninim potomkom; postoji i inačica da je pao s Mjeseca kao Zeusov i Selenin potomak, a treća inačica govori da je Himerin potomak. Prema Heziodu, Hera ga je istrenirala i postavila na nemejska brda "da bude kuga čovječanstvu".
Heraklov je prvi od dvanaest zadataka bio ubiti nemejskog lava i donijeti njegovu kožu.
Francisco de Zurbarán: Heraklo se hrva s nemejskim lavom, 1634.
Taj je lav terorizirao područje oko Nemeje. Imao je neprobojnu kožu koju nijedno oružje napravljeno od čovjeka ili boga nije moglo probiti. Kad ga je Heraklo prvi put napao, njegovo oružje - luk i strijele, toljaga i brončani mač - nisu mogli nauditi lavu. Na posljetku je odbacio oružje i hrvao se s lavom te ga je zadavio.Druga inačica mita govori da je ugurao svoju ruku u njegovo grlo i ugušio ga.
Heraklo je potom satima pokušavao oderati lava te je bivao sve ljući i ljući. Na posljetku mu je prerušena Atena pomogla da shvati da su najbolje oruđe kojim može oderati kožu vlastite lavlje pandže. Tako je, uz Atenu kao deux ex machina, završio zadatak.
Poslije je Heraklo nosio neprobojnu kožu kao oklop. Kad je stigao kralju Euristeju da mu obznani završen zadatak i preda kožu, on se toliko uplašio njegova izgleda da se sakrio u veliki brončani ćup. Poslije je Heraklo daljnje zadatke dobivao preko glasnika
Satiri poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali je najčešći prikaz satira kao stvorenja koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni.
Satiri su prikazivani su s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.
Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.
Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.
Stariji su satiri znani kao silenoi, a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.
Skila ili Scila u grčkoj mitologiji morska je neman, koja je na morskom tjesnacu vrebala brodove što bi prolazili i gutala ljude koji su u njima plovili.
Skila je prema većini tradicija kći morskog boga Forkisa, rjeđe Forbanta te Krateide, Hekate ili Lamije, odnosno kći Tritona ili Posejdona i Krateide te na kraju kao moguća kći Tifona i Ehidne.
Skila je stanovala je u crnoj pećini jedne hridi, a svoju je nazočnost objavljivala strahovitim lavežom koji preko pučine odjekuje kao glas tek okoćenog šteneta. Protiv nje nije vrijedilo biti hrabar jer joj se nije moglo nauditi, a jedini je spas bio pobjeći od nje. Katkad se navodi i kao čuvarica podzemnog svijeta.
Skila se različito opisivala: prema jednim izvorima ima dvanaest nogu i šest zmijskih vratova na kojima se nalaze glave sa tri reda gustih zuba koje rastvara da bi zdrobila žrtvu, prema drugimasamo tri glave, a prema nekima bila je žena do pojasa, a ispod pojasa pas, a šest je psećih obličja prodiralo iz njezina tijela.
Petreja, osim što je to ime jedne od Okeanida, također se rabi kao Skilin atribut kako bi se označilo da živi na stijeni ili unutar nje.
U klasičnoj umjetnosti prikazivana je kao riborepa Sirena s četiri do šest psećih glava.
Meduza jedna je od triju Gorgona, nakaznih kćeri morskog boga Forkija i njegove žene Kete
Ona je za razliku od svojih sestara bila smrtnica, ali inače im je po svemu bila slična: iscereno lice, prignječeni nos, nakazni životinjski zubi, metalna krila i zmije umjesto kose. Ugledavši je, čovjek bi se od grozote jednostavno skamenio. Prema nekima izvorima, Meduza je nekad bila lijepa djevojka i imala mnogo prosaca. Najljepše na njoj bila je njezina bujna i valovita kosa. Međutim, kada ju je u Ateninom hramu obeščastio Posejdon, a da bi je kaznila, Atena je njezinu kosu pretvorila u zmije.
Ubio ju je Persej, koji joj se približio opremljen krilatim sandalama, čarobnim zakrivljenim mačem, čarobnom kacigom i štitom u kojem ju je motrio kao u ogledalu. Mačem joj je odrubio glavu, a iz njezinog tijela izašli su div Hrisaor i krilati konj Pegaz. Iz krvi koja je kapala iz njezine glave izlegle su se sve i danas poznate zmije otrovnice. Kao strašno oružje Persej je tri puta rabio Meduzinu glavu. Prvi put protiv diva Atlasa koji ga je uvrijedio, drugi put protiv Fineja, odbijenog prosca njegove žene Andromede i treći put protiv serifskog kralja Polidekta koji je bio nasilan prema njegovoj majci Danaji. Nakon ovoga Perzej je glavu poklonio boginji Ateni koja ju je pričvrstila na svoj štit. Navodno je Meduzinu glavu na svom neprobojnom štitu nosio i sam Zeus.
Kasnije su svoje štitove i oklope ukrašavali slikom Meduzine glave mnogi mitski i historijski junaci stare Grčke i Rima.
Prema nekim antičkim piscima Meduza je u vezi s bogom Hefestom rodila i čudovišnog diva Kaka.
Arg ili Argus u grčkoj mitologiji div je s mnoštvom (obično se govori o 100 ili 1000) očiju, Ijin je nećak. Prema Ferekidu Arestorov je sin, prema Apolodoru Agenorov, a prema Eshilu majka mu je Geja.
Kao što mu epitet "svevideći" (Panoptes) govori, bio je najbolji čuvar i stražar - samo bi nekoliko njegovih očiju spavalo istodobno, a ostale bi bile budne. Olimpskim bogovima pomogao je tako što je zaklao Ehidnu kad je spavala u svojoj pećini.
Arg je bio Herin sluga. Ona mu je naredila da čuva bijelu junicu od Zeusa jer je znala da je ta junica bila Ija. Naime, jednoga je dana Zeus primijetio Iju koju je istoga trenutka poželio. Obavio ju je oblacima da bi je sakrio od svoje ljubomorne žene Here. Hera je svejedno došla provjeriti vara li je njezin muž. Zeus je pokušao sakriti svoju prijevaru tako što je sebe pretvorio u bijeli oblak, a Iju u prekrasnu bijelu junicu. No, Hera je prozrela prijevaru i zahtijevala junicu kao dar. Nemoćni je Zeus pristao, a Hera ju je potom dala Argu da bi je razdvojila od Zeusa.
Zeus je potom zapovjedio Hermesu da ubije Arga, a to je on i učinio uspavavši, prerušen u pastira, svih njegovih stotinu očiju, a potom ga ubivši kamenom, što je postalo prvim krvoprolićem u novom naraštaju bogova. Ija je puštena na slobodu. Hera je potom svih stotinu Argovih očiju zauvijek očuvala stavivši ih u paunov rep
Argo je vjerni Odisejev lovački pas, iz Homerova epa o Odiseju koji ga je jedini prepoznao nakon dvadesetogodišnjeg izbivanja, po dolasku u vlastitu palaču na Itaki.
Prema Homeru, Odisej se vratio kući na Itaku nakon dvadesetogodišnje odsutnosti. Dok je razgovarao s ostalima prerušen, dignuo je stari domaći pas na vratima glavu i naćulio uši. Odisej ga je othranio prije nego što je krenuo pred Troju. Nekad je pratio ljude u lov, a sad je ležao star, pred vratima na gnojištu, pun pasjih uši.
Ugledao je Odiseja i prepoznao ga bez obzira na krinku te je spustio uši i mahnuo repom, no nije se mogao približiti od slabosti. Odisej je potajno otro suzu s oka opazivši to te reče svinjaru da mu se čini da je taj pas nekoć bio ne tako loš i da se to vidi prema njegovu uzvrastu. Svinjar Eumej to potvrdi i reče da je to bio najmiliji lovački pas njegova gospodara koji je tragao za divljači, a da sada, otkad nema gospodara, leži ovdje i čak ne dobiva ni dovoljno hrane. Svinjar uđe u palaču, a pas, vidjevši opet svog gospodara, spusti glavu i ugine.
Ehidna je ružno žensko čudovište iz grčke mitologije.
Ehidna je „pola brzogledna nimfa svijetlih obraza, a pola čudovišna zmija, golema i zastrašujuća, koja se svija u dubinama posvećene zemlje gdje ždere posvećeno meso.“ Slične su joj Kampa i Delfina.
Ehidna je bila zla te je spavala u pećini i grabila prolaznike. Prema Heziodu je besmrtna, ali prema Apolodoru, ubio ju je div Arg, koji je čuvao i Iju: „A govori se da je na spavanju ubio i Ehidnu, onu koja je običavala grabiti prolaznike.“
Enkelad u grčkoj mitologiji Gigant je, Gejin i Uranov sin.
Enkelad je bio u obliku zmije, ali imao je ljudsku glavu i trup. Prema nekim izvorima, lava potječe od njega, a dim je njegov dah. Pauzanije poriče da su Giganti imali zmijski donji dio tijela, ali piše da se često takvima prikazuju.
Prikazivan je na vazama kako ga Atena ubija.
Rođen je u Traciji i Paleni. Bio je jedan od storukih divova koji su ratovali protiv bogova. Prema nekim izvorima, ubio ga je Zeus munjom i pokopao ispod brda Etne, a prema drugim, ubila ga je Atenina kočija ili je Atena na nj bacila Siciliju. Euripid piše da ga je ubilo Silenovo koplje, no moguće je da je ta izreka u službi pijane Silenove samohvale.
U jednom drugom mitu, ispod Etne je pokopan Tifon, koji je također bio Gejin sin.
Giganti ,u grčkoj mitologiji rasa je divova koja se borila protiv olimpskih bogova.
Prema Homeru, bili su golemi i divlji ljudi, na čelu s Eurimedonom te su obitavali na dalekom zapadu, na otoku Trinaciji, ali iskorijenio ih je zbog njihove drskosti prema bogovima.
Prema Heziodu, bili su božanska bića koja su nastala kada je Geja (Majka Zemlja) oplođena krvlju kastriranog Urana. Urana je kastrirao sin Kron, Zeusov otac.
Prema Higinu, bili su djeca Geje i Tartara.
Rođeni su s groznim obličjem i zmajskim repovima u Flegri, na Siciliji, u Kampaniji, Arkadiji ili tračkoj Paleni. Homer ih postavlja u vulkansko područje, a većina pisaca u zapadne europske krajeve.
Giganti su bacali stijene i zapaljene hrastove u nebo te ukrali Helijeva stada, zatim su napadali ljude i pokušali silovati Afrodit
Post je objavljen 28.03.2010. u 21:53 sati.