Marketing
Što bih učinio da u mom gradu izbije epidemija zombija?
za nagradnu igru
Dobro večer Zagrebe... Ili ono što je ostalo od vas. Počet ću od sebe Uvijek sam volio filmove sa zombijima. Identificirao sam se sa junakom koji bi izrastao iz dobrog i povučenog dečka, na kome čiste cipelu osobnog lošeg morala, u krvoločnog ubojicu zombija. Zaneseno sam proživljavao onaj trenutak u filmu, kada bi se junak trgnuo iz letargije i krenuo motornom pilom ili nekim drugim maštovitim oružjem sjeći glave zombija ... Sa tim glavama padala je sva bezdušnost društva od čije sam zombifikacije panično, često i uzaludno bježao. Sanjao sam dan živih mrtvih, kada pravi zombiji skidaju svoje maske ljudi i olakšavaju mi prepoznavanje. U snovima stojim spreman sa svojom motornom pilom baš kao junak iz filmova. Bilo je potrebno da se otvori sezona preživljavanja da bi se osjećao živim. I otvorila se ...
Kada je sve počelo za stvarno gdje je nestao junak u meni? Cestama Zagreba tekle su horde živih mrtvih, jeli su moje prijatelje, rodbinu, sugrađane pretvarali ih u zombije, a ja sam bio negdje sakriven u mraku. Da, sakrio sam se! Pitam se ponekad što bi bilo, da smo u tim trenucima zbilja izašli svi naoružani na ceste. Suočili se bez straha. Jedan naš bio bi dovoljan za pet zombija. A bilo nas je i više.
I sada, kada se sve čini gotovo, ja i dalje maštam. U mašti, ja sam još uvijek junak. Trčim sa prijateljima ulicom prema hordi mrtvih. Po jedna mačeta iz Bauhausa u svakoj ruci, čekići s dvije glave, za drobljenje lubanja, zakačeni oko pasa, tijelo blindirano kožom da me ne mogu progristi i zaraziti. Srednjoškolski prijatelj Toranj trči prvi okovan željezom, kovitla s macom za razbijanje kamenja, drobi lakoćom glave prokletnicima, ostali jure iza njega. Moja cura s onom spravom za ispucavanje čavala puca na horde mrtvih. Obučena kao žena macka iz Batmana. Ako nekog ugrize zombi, taj skače među hordu da ih još više pobije prije nego i sam postane jedan. Ratnička smrt …
Ali nije bilo tako. Plakali smo, sakrivali se i umirali. Zašto? Smiješno je to nekako. Često gledam sa svog improviziranog kreveta na podna vrata tavana. Bojim se da ih ne probiju. Čitavo vrijeme stišćem bejzbolsku palicu. Ispod jastuka držim pištolj i čekić. Iznad vrata sam postavio zamku s pijukom, da ako počnu ulaziti prvi strada i spriječi ulaz drugima. Naoružan do zubi, spreman da budem junak, a ništa od toga nikada nisam upotrijebio. Smiješno je to.
Bližnjih je sve manje, ili ih nema, sloboda je svedena na biološku potrebu, pa joj se ne možemo niti diviti, bogovi su nebitni, a junak sa motornom pilom je mrtav na početku priče. Pitam se često koja je naša svrha u ovakvom svijetu? Odgovor ubija maštu, lica prijatelja nestaju i sve oko mene vrišti: "Preživjeti ..." Tako jednostavno. Naša svrha, jedina stvar koju smo u mogućnosti ispuniti u svijetu zombija. Preživjeti u svijetu u kojem su svi mrtvi, ali i dalje prkose smrti stojeći na nogama.
Ovo emitiram na svim otvorenima radio frekvencijama, s vrha zgrade plavog radija, nadajući se da ste i vi, kao i ja, sve ovo vrijeme, u svojim vlastitim skrovištima, držali otvorene svoje radio prijemnike, okrećući dugme za frekvencije, nadajući se da ćete čuti glas. Oprostite što šapćem, mislim da je svima jasno zašto ... Ovo emitiram svima kojima je poznata moja priča, svima koji raštrkani pokušavaju preživjeti dok sanjaju oružje u svojoj ruci i odrubljene trule glave pod svojim nogama. Niste mrtvi ...
Više se nemam čega bojati, ubili su sve što sam bio. Ovo je šapat hodajućeg mrtvog, koji ima privilegiju pričati i sreću da je živ. Dati ću vam svoje upute za preživljavanje, a vi ako mislite da imate bolje, ili možete nadopuniti moje, slobodno se javite. Nađite kako. Pišite pravila u obliku pisma, možete ih umnožiti fotokopirnim aparatom, ostavljajte ih na staklima, crtajte grafite ... Ako ništa zaplješćite barem u ritmu, da netko zna da još ima živih. U svakom slučaju čvrsto primite mač, poslušajte pažljivo moje obzervacije i zapisujte ako možete:
Prvo. Nalaženje skrovišta ...
Post je objavljen 28.03.2010. u 20:17 sati.