Marketing
MOM DANU
Onoga dana kada si odlučio otići živjeti s tatom,
mislila sam da će mi se srce raščetvoriti,
raspasti se u milijun sitnih krhotina.
Stao je sav moj svijet,
razbilo se sve ono dragocjeno u što sam vjerovala.
Imao si bešćutne oči, baš poput njega.
Leden i samodostatan pogled.
U glavi su mi poput pokvarene gramofonske ploče
tutnjale poznate pjesmice koje sam te učila pjevati.
Ko fotografijom zaustavljeni trenuci kad sam te učila plivati.
Graditi kule od kamenja u plićaku.
Bojati kamenčiće. Graditi kućice od legića.
Učila te vjerovati u čuda. Bajala ti bajke.
Tražila s tobom ono čudovište ispod kreveta koje ti ne da usnuti.
Ljuljala te na predivnoj ljuljačci od zlata, onoj djetinjoj.
Poklonih ti svoje mladenačke godine, bezbrižan zanos,
nezaustavljiv i prkosan optimizam,
brigu za napuštene vrapce,
osjećaj za tek iznikle biljke.
Provela s tobom bezbrojne usamljene sate,
bez tate koji ti je i tad trebao.
Pričala s tobom i pričala, smijala se, pjevala i plesala.
A onda si jednog dana osjetio potrebu da budeš muškarac.
Egoističan tip koji razmišlja samo kako da ugodi sebi.
I ostavio si me, s praznim i nepotrebnim rukama,
sa boli u grudima i suzama koje se ne suše.
Kad jako zagrmi i vani je oluja,
neću dozvoliti niti svome psu da se sam trese u mraku.
Frotirat ću ga do besvijesti, šaptat mu na čupavo uho
sve neke blesave tople riječi, da ne čuje grmljavinu.
Nikoga se ne ostavlja kad je oluja.
Tvoj tata davno me ostavio.
Ostavio me kad me prestao voljeti.
Kad me više nije bilo u njegovim očima,
kad za njega nisam bila ništa stvarnija
od sasušene biljke u tegli, neoprane vilice,
traga prašine na ormaru...
On samo nije imao hrabrosti reći da je gotovo.
Možda je čovjek koji može sasvim pristojno živjeti i bez ljubavi.
Još imam pregršt čarobnih bajki koje moram s nekim podijeliti.
Nasukana u mreži svojih snova koje imam za tebe,
mogu te tek povjeriti anđelu da te čuva.
Da zaštiti tvoje djetinje čelo i snove,
udalji te od gorčine
i samotne jeze koja je spopadala i mene u tom prevelikom stanu...
Možda ćeš jednom biti dovoljno odrastao da shvatiš.
Da osjetiš gdje ti je dom.
Da znaš da tvoje sam stablo na koje uvijek možeš navraćati
sa svojih putovanja.
Nedostaješ mi. Ruke su mi nepotrebne.
Šapućem vjetru. Košarici smilja.
Čaram. Da mi se vratiš.Da i ja tebi nedostajem.
Pričam sa stablima. Milujem koru drveta. Namigujem mjesecu.
Pospremam tvoju sobicu danima.
Pronalazim svoju sliku koju si pokidao.
Imaš moje pjegice, moj nos i moju upornu naivnost.
Lijepim svoje krhotine, popravljam napukline,
al sve to nema velikog smisla kad mi nedostaje bitan dio.
Dugo, dugo sam te nosila u naručju,
čak i onda kad si mogao sasvim sam koračati....
A ja sad nemam gdje nasloniti svoju glavu,
sakriti se od oluje,
nemam s kime tražiti
ono čudovište ispod kreveta.
Post je objavljen 27.03.2010. u 19:41 sati.