KAKO MOŽE USPJETI LJUDSKI ŽIVOT?
Psalam 1. može se nazvati velikim natpisom nad čitavim psalterijem, njegovim svojevrsnim naslovom. Trijeznim, govorom, gotovo kao u formulama kao da želi prenijeti grubu skicu, Psalam pred čovjeka iznosi alternativu: put u propast - ili put Zakona.
Riječ je o radosti zbog Božjih zapovijedi. Tko danju i noću razmatra o tome putu, "tome se raširi srce te u neizrecivoj sreći zbog ljubavi trči putem zapovijedi Gospodnjih" - tako je sv. Benedikt (RB Proslov 49) sročio svoje iskustvo da Božja zapovijed nije nešto što čovjeka sputava ili što bi čovjeku ograničavalo njegove životne mogućnosti. "Ne kao teret, nego kao sreću doživljava on dar Božje riječi koja mu je darovana" (Erich Zenger). Svi dobivaju ako se drže Božjih zapovijedi. Židovstvo je svjesno da su zapovijedi u službi slobode. Čovjek nije pljeva što je vjetar raznosi. On dobiva svoje dostojanstvo, to znači svoju težinu pred Bogom, svoju slobodu i svoju radost. Da, židovstvo poznaje "Blagdan radosti zbog Zakona", "Simhat Torah". Tako je velika ljubav prema Zakonu i radost zbog Božjih zapovijedi, da Židovi na taj dan plešu sa svitkom Tore u rukama.
Zakon daje uporište te ujedno otvara put. Stojimo čvrsto poput drveta, te ujedno koračamo putem. Dvije suprotne slike u Psalmu nisu u proturječju.
Dolazi mi na pamet rečenica Hilde Domin, koja rabi te iste slike: "Treba moći otići, a opet stajati čvrsto poput stabla."
Otići, dati se na put, te istovremeno čvrsto stajati i ostati - to ukazuje na dva lica koja prožimaju naš život.
Otići može u negativnom smislu značiti: muž napušta ženu s malom djecom; ili pak žena napušta muža s hipotekom na novoj kući. Čovjek odlazi da bi pobjegao pred odgovornošću, kad osjeća poteškoće, ili kad jednostavno više nema volje nastaviti.
Suprotnost odlasku jest ostanak. No i tu treba razlučiti stvari. Postoji ostanak koji znači okoštalost, hod u mjestu, tvrdokornost i ukočenost: "Neka sve bude po starome. Ništa se ne smije mijenjati."
Ako se malo pomnije razmotri i razmisli, takvi odlasci i takvi ostanci zapravo se svode na isto. Obojica, kako onaj koji odlazi tako i onaj koji ostaje, bježe od života. Obojica odbijaju trijezno i odgovorno prihvatiti život koji konkretno žive, premda znaju da im ga je Bog poklonio i povjerio. Niti jedan, kako onaj koji bježi tako i onaj koji ostaje, ne žele se mijenjati.
Psalam pak želi da dođemo do jasnoće, da svojemu životu pristupamo s istinom i odvažnošću.
Tada ostati znači: Svatko ostaje kod svojega uvjerenja, kod svoje istine, kod odluke koju je jednom donio. "Ostajem kod svoje riječi!" "Održat ću svoja bračna obećanja. Ostajem sa svojim bračnim drugom." "Ostajem kod svoje vjere, kod Isusa." To nema nikakve veze s tvrdoglavošću, nego je riječ o postojanosti, vjernosti. Ostajem kod toga, unatoč teškim okolnostima i protiv svih trendova.
"Treba moći otići, a opet stajati čvrsto poput stabla", kaže Hilde Domin. Kod hodanja jedna noga uvijek ostaje na tlu, dok druga iskoračuje prema naprijed.
Samo s obje noge napredujemo. Tko želi odjednom iskoračiti s obje noge i otići sa svom silinom, neizbježno pada jer više nema pod nogama čvrsto tlo, ostaje bez uporišta. Noga koja iskoračuje, uvijek treba nogu koja stoji. Tko se pak ukoči i ne iskoračuje, ostaje gdje jest, ne miče se s mjesta.
No ako je Isus naša čvrsta noga, možemo iskoračiti, a da ne odemo. Ostajući u njemu, uvijek iznova pronalazimo ravnotežu.
Kamo i kome da idemo? Tko pokazuje usmjerenje, tko znade put? Zvijezde padaju. Ideali blijede. Ideologije koje su željele zavladati svijetom, srušile su se pred našim očima. Velike riječi i krilatice postaju prazne, mrtve.
Petar uime svih kršćana odgovara: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji" (Iv 6, 68-69).
Riječi života. "Blago gladnima i žednima pravednosti." "A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje..." "Tko izgubi život svoj, taj će ga spasiti." Isusova poruka nikada nije prazna, nikada prevladana. "Ja sam uskrsnuće i život."
To su riječi od kojih se može živjeti, riječi koje daju život, život koji ostaje, koji vrijedi.
U papi Ivanu XXIII. prepoznajemo svetog i odvažnog Božjeg čovjeka, u čijem se životu i djelovanju kao u malo koga ostvarivalo to "moći otići" i "čvrsto stajati poput stabla".
U svojemu nutarnjem prijateljevanju s Kristom stari je Papa pronalazio čvrstu stajaću nogu, tako da je bio spreman na odvažne iskorake koji su za Crkvu bili oslobađajući. No to nije bio odlazak, bijeg, nego upravo suprotno. On ostaje u Kristu, štoviše trči k njemu dok napušta ono što je naslijeđeno, jer je mnogo od toga zastiralo pogled na Krista. Sam je to rekao: "Svijet se kreće. No to je Božji svijet. I mi se moramo kretati mlada i pouzdana srca. Pozvani smo, ali ne počivati na naslijeđenim putovima, nego prihvatiti novu i ponekad tajnovitu Božju budućnost sa svijetom te s njome ići."
Blago nama ako nam Bog podari nešto od dobroga duha pape Ivana, od njegove odvažne "mogućnosti odlaska" i "čvrstog stajanja poput stabla" u Kristu.
Benedictus
______________________
RB = Pravilo Sv. Benedikta
preuzeto sa weba Samostan sv. Margarite Pag
Post je objavljen 26.03.2010. u 09:37 sati.