Ništa još nisam napisao o novoosnovanoj stranci "Hrvatski laburisti", iako je u njenom vodstvu nekoliko mojih poznanika (uživo i s diskusija na netu; neki prijatelji, neki protivnici). Bio sam na predstavljanju, stisnuo ruku Lesaru, poželio mu sreću i izrazio nadu u uspješnu suradnju sa Zelenom listom u Saboru nakon idućih izbora. Sudjelovao sam u diskusiji na pollitika.com, pa ovdje dajem nekoliko opaski.
Odlučili su se za "reformističku" retoriku, koja odgovara tradiciji socijalne demokracije, dakle one grupacije, kojoj pripada i SDP. Dakle, nastoje izazvati SDP na nhihovoj poziciji lijevoga centra, izbjegavajući, kako reće Lesar, zamku diskusija o prošlosti. (Pogledajte moj dnevnik Šest političkih opcija).
Imaju li šanse okrnjiti hegemoniju SDP-a? Vidjet ćemo. Iskreno, skeptičan sam, ali želim im uspjeh. Konkurencija je dobra; mogli bi potaknuti i one u SDP-u koji bi htjeli da se članstvo u Socijalističkoj internacionali koliko-toliko ozbiljno shvati.
Na pollitika.com više je ljudi oštro kritiziralo statut nove stranke: predviđeni ustroj je neinventivan, centralistički i prezidencijalistički. Dodao bih da je proces onivanja stranke vođen sasvim tradicionalistički. Moglo se to PMSM mnogo bolje odraditi.
Članove prikupljaju putem interneta. Ne traže plaćanje članarine. Mislim da će se neimonovno pojaviti problemi s velikim brojem neaktivnih članova. Uz organizacijski tradicionalizam koji sam gore spomenuo, to bi moglo dovesti do konfuzije i paralize mnogih ogranaka.
Lesar je popularan i njegova osobna popularnost je neosporno ključ da se "vuče" cijela stranka i generira interes, ali ne smiju ostati na tome, da to bude "stranka Dragutina Lesara". Lesar bi morao svoju popularnost uložiti i u to, da druge čini popularnima.
U Hrvatskoj danas postoji slobodan prostor i za neku lijevu stranku radikalnije retorike, ali vlada rasulo (kao uostalom, na sreću, i na radikalnoj desnici).
Post je objavljen 26.03.2010. u 00:01 sati.