Gledam kroz jebeni prozor i fališ mi. Ne fališ mi radi prozora, općenito. Ali stajao sam kraj prozora kad sam zabrijao da ću napisat ovo. I već mjesecima mi misli i emocije idu u krug preko mržnje, prijezira, faljenja, ljubavi, pičaka materinih do ne znam čega. Ne znam objasnit. I stalno tako. Bili smo jebeni prijatelji, jebem ti mater. Najbolji, bar sam tako volio mislit. Ništa više ne mislim sad. Odmislio sam sve. Nemrem preć preko svega kaj se dogodilo, preko sebe, preko bilo čega. Ne bi ni pisao ovo da mislim da čitaš, znam da ne čitaš. I ti momenti usamljenosti su nekaj kaj me jebeno uništi, zgazi. Mogu plakat valjda samo jako pijan. Samo jako pijan sam i plakao. Možda sve skupa dva puta u zadnjih 10 godina. Mislim da dva puta. I oba puta jako pijan. Prvi put od najgoreg vina, drugi od kurčeve bosanske rakije. Toliko toga bi htio napisat, toliko užasno jebeno toga najviše na svijetu, ali znam da se obraćam nikome. Duhovima. Ljudima koji ne postoje koliko su prozirni i nereceptivni. I onda u općem kaosu tražim bilo kakvu osnovu, prepoznavanje, nešto lijepo u ljudima. A nema tog nečeg lijepog. Svi se boje bliskosti, a ja ju čak ne znam imat ni sa kime. A s kim mi se čini da mogu, bivam preintenzivan. Takav sam valjda, nemrem to promijenit. Ptsp kicks in.
Puno drugačije bi ovo izgledalo da pišem tebi direktno, ali ne pišem, nit ikad budem. Toliko jebenih detalja koji me sjebu svaki dan, toliko lokacija. Puno smo selili, a ja i dalje idem svuda po gradu i sve me jebeno podsjeti na sve kaj se događalo. Sentimenti na onom najglupljem nivou. Vidim patka i onda taj patak ima ime. I sad bi udario monitor i onda ga išao zagrlit i ne znam kaj bi mislio. Mislim da bi se raspao da ti direktno napišem ovo. Mislim da se moram raspast, ali nema nikoga tko bi me skupio. Zaljepljen sam selotejpom upitne kvalitete, onim kojim sam se prividno zadržao na okupu prije godinu dana. I raspada se. A ja nemrem nać dovoljno sigurnu lokaciju za pustit da se raspadne do kraja, da odem u komadiće i da se polako skupim nazad. Nemrem. Nije da se ne trudim. Nikome nisam vjerovao kao tebi. Nikome općenito nikad nisam vjerovao pretjerano, ali tebi jesam. I iako nisam bio u tebe najviše ikad zaljubljen, najviše sam te volio. Nisi ti to kužila. I nikad se nisi posvetila meni koliko sam se ja tebi. I to me činilo tužnim i onda sam se udaljavao samo da ne najebem. Naravno da sam najebao. Mislim da je to ipak karmička stvar. Ne znam kaj je, zapravo.
Prerezao sam sve veze s ljudima koji me jebeno nisu čuli kad sam rekao da sam loše. Loše sam podnio sve te smrti oko sebe. Već danima me neš steže u prsima konstantno, ne znam koji mi je kurac. Plaši me to malo. Onda nazovem mamu i ona veli da mi nije ništa. Ali ona to uvijek veli. I ne mogu sabrat misli. Onako kako bi ti mucala kad bi ti ja pričao nekaj važno. Ne mogu se sabrat, ne mogu skupit misli na jednu hrpu i odlučit koja od njih je primarna. Ne postoji primarna misao trenutno. Danas sam izbjegavao ljude iz elektre. To nije bitno, ali sam morao bit jednako tih i neprimjetan kao kad bi ludi deda sa savice nenajavljeno i bezrazložno dolazio u stan. I onda me to rastuži isto. Konstantan bijeg. Nikome kog znam nije dobro, da bar je. Onda bi pogledao to i rekao da će bit bolje. Ali sve samo odlazi u tri pičke materine. A ja se ne mogu ljutit više, mogu se pretvarat da se ljutim, ali ne ljutim se.
Mogu vikat, opet me nitko neće čut. A šapat nije autoritativan. Ni primjetan čak. Žao mi je kaj si mi napravila to kaj si mi napravila, mislim da nikad nećeš znat koliko me to oštetilo. Više od bilo kakvog odrastanja i tamare, petre i ne znam kakvih glupih, suludih i zlih govana koje sam sreo po putu. Sjebalo me u samoj osnovi, u samom onom kaj jesam. A trudim se. Trudim se i dalje ne bit kreten smrti i bit dobar i ne znam kaj već je dobro od onoga kaj me tvori. Koji put mi se čini da niti jedna od tih karakteristika zapravo nije dobra. Valjda nije. Nisu praktične. Ali nisam to htio reć. Fališ mi. Stvarno sam te smatrao najboljom prijateljicom, mislio sam da se to nikad neće promijenit. I plakao bi godinama radi toga jebeno, ne bi stao. Ali nemrem, čak ni ne želim. Pokušavam se još držat na okupu za sad. I znam da nikad više neće bit bureka u 5 ujutro i svih onih malih sranja kojima smo se smijali i koja su bila lijepa. Zapalio bi ih sad, u glavi. Sva ta sjećanja i sve scene, samo bi ih, kao u filmovima, skupio na hrpu i jedno po jedno bacao u kamin koji je u nekoj planinskoj kućici gdje je lijepo. I gledao bih kako gore i sa onim boggajebo pogledom, dignutim obrvama i namreškanim čelom pustio pokoju suzicu pozdrava.
Post je objavljen 25.03.2010. u 14:11 sati.