(1987.)
osjećam miris i plač
uzavrelu čežnju za snom
plašim se sjenke koja me prati
i prestiže
kao sudbina u polumraku
u tom grobu straha
gdje pakosti me gnječe
drobe u mrtvilo
i prah
kao mlijeko osušeno na stolu
čekajući da ga netko upije
napinjući se i hlapeći
svom snagom
trudeći se da ne nestane uzalud
u neki ljepši svijet koji ne postoji
u neki daleki raj
kraj nečega što pada u zaborav
koji se sve više bliži mojim očima
i govori mi da je gotovo
jer zaborav je uvijek na kraju
Post je objavljen 25.03.2010. u 09:45 sati.